Održana svečana inauguracija

četvrtak, 18. svibnja 2017.

Danas je u zgradi Građevinskog fakulteta na Kampusu Sveučilišta u Rijeci održana svečana inauguracija novoizabrane rektorice Sveučilišta u Rijeci prof. dr. sc. Snježane Prijić-Samaržija, koja je službeno preuzela dužnost 27. travnja 2017. Rektor Lučin predao je rektorske insignije (rektorski lanac) novoj rektorici.

Njen prethodnik prof. dr. sc. Pero Lučin na čelu Sveučilišta proveo je dva dužnosnička mandata (od 2009. do 2017. godine), a u oba je prof. dr. sc. Prijić-Samaržija obnašala dužnost prorektorice zadužene za područje studenata (prorektorica za nastavu i studentska pitanja u prvom mandatu te prorektorica za studije i studente u drugom mandatu). Od ukupno četrnaest rektora, prof. dr. sc. Prijić-Samaržija druga je žena na čelu Sveučilišta u Rijeci, nakon rektorice prof. dr. sc. Katice Ivanišević (mandat od 1993. do 1998.).

Rektor Lučin predao je rektorske insignije (rektorski lanac) novoj rektorici Prijić-Samaržija, a oboje su održali prigodne govore, koje u nastavku prenosimo u cijelosti.


alt


alt


alt

 

GOVOR PROF. DR. SC. PERE LUČINA (rektorski mandat od 2009. do 2017.)

Razdoblje provedeno na Rektoratu Sveučilišta u Rijeci, devet godina kao prorektor i osam godina kao rektor smatram najvećom časti u mojem životu. Kao dijete ovog Sveučilišta i Medicinskog fakulteta posebno sam zahvalan svim svojim učiteljima što su me naučili i pripremili za najveće izazove. Zahvaljujući njihovu trudu i ugrađenoj energiji imao sam priliku ostvariti svoj osobni razvoj, izvući najviše i najbolje od sebe, i ugraditi dio energije u razvoj Sveučilišta. Zahvaljujući njima imao sam priliku kreirati i realizirati vlastite vizije. Stoga je meni, kao akademcu koji je s brucoškim strahopoštovanjem kročio u dvorište zgrade u Ulici Olge Ban, današnjoj braće Branchetta, najveća čast što sam imao prilike uložiti osam godina svojeg života u razvoj u institucije koja me stvorila i oblikovala.

Posebna mi je čast što sam svoje vizije razvijao i provodio kao prorektor uz mojeg prethodnika, akademika Daniela Rukavinu. Poštujem i zahvalan sam za svaki zajednički trenutak i kad smo se slagali i kad smo se razilazili, jer tada sam učio i sazrijevao. Ponekad se u ovih osam godina događalo da uočim da učenici ne poštuju svoje učitelje i prethodnike. Uvijek sam nastojao izmiriti i rastumačiti, jer smatram da sveučilište  koje ne poštuje svoju povijest i prethodne generacije teško može imati budućnosti.

Moja vizija, naša vizija, bila je ostvariti na cijelom Sveučilištu radni standard koji sveučilišni nastavnici i studenti zaslužuju i koji je nužan za transformaciju društva, kako smo ga tada zvali „društva znanja“ te započeti proces koncentriranja kreativnog i intelektualnog kapitala kako bi naš grad i naša regija imala priliku za novi razvojni uzlet. Svi fakulteti imaju visoki radni standard koji nije drukčiji od zapadnoeuropskih sveučilišta, uspjeli smo izgraditi i opremiti skoro polovicu sveučilišnog Kampusa. Zbog toga se znanstvenici hrvatskog podrijetla vraćaju u Hrvatsku u Rijeku, počeli su se zapošljavati znanstvenici iz zapadne Europe, zbog toga doktorandi i asistenti iz cijele hrvatske dolaze u Rijeku. Nije ih malo, već sada ih je preko stotinu – to su ljudi koji su zbog sveučilišta svoju šansu za kvalitetnim radom i životom vidjeli u Rijeci i došli u Rijeku. Upravo takvu viziju smo nudili i nudimo gradu Rijeci i cijeloj našoj Regiji.

Sve sastavnice sveučilišta posluju vrlo odgovorno, svi plaćaju svoje račune na vrijeme i investiraju u razvoj. Sveučilište je dobro organizirano, transparentno, s razmjernom lakoćom prihvaća najbolje prakse naprednih sveučilišta koje si volimo postavljati kao uzor i uključuje se u europski istraživački prostor i europski prostor visokog obrazovanja. Sveučilište u Rijeci postalo je sveučilište koje se uspoređuje sa zapadnoeuropskim sveučilištima i na to sam ponosan. 

I ja i moj prethodnik nismo se bojali izazova i nismo gledali na razvojne prilike uskim očima i uskim pogledom. Usprkos financijskoj krizi uspjeli smo investirati u Sveučilište preko milijardu kuna i udvostručiti broj znanstvenika te povećati broj zaposlenih za preko petsto.

Uvijek smo se držali načela da razvojni, organizacijski i znanstveni uspjesi otvaraju vrata i nove razvojne mogućnosti. Već sada skoro pola proračuna Sveučilišta ne dolazi iz Državnog proračuna. Dvije trećine su novci koji dolaze iz Europe a jedna trećina iz vlastitih prihoda i projekata. Upravo tako izgleda financiranje na solidnom zapadnoeuropskom sveučilištu. Razlika je jedino što vlastiti prihodi i projekti trebaju činiti većinu i  nadam se da će upravo to u sljedećem razdoblju Sveučilište i ostvariti.


Osobno smatram da je ključni iskorak koji je potrebno ostvariti u prvom koraku izgraditi i pokrenuti Centar za translacijsku medicinu i Društveno-kulturni centar, za što su napravljene opsežen i temeljite pripreme. Centar za translacijsku medicinu ključan je za nacionalno i regionalno pozicioniranje sveučilišne bolnice te za razvoj zdravstvene, farmaceutske i biotehnološke industrije, koje su najveće razvojne šanse našeg kraja. Društveno-kulturni centar ključan je za razbuktavanje već sada zavidnih društvenih, humanističkih i kulturnih aktivnosti te je ključ za ekspanziju kreativnih industrija u našem gradu i našem kraju. O iznimnoj važnosti tih projekata pisao je i moj dragi učitelj akademik Rukavina u njegovoj monografiji koju smo nedavno promovirali.


U drugom koraku smatram da Rijeci treba dvostruko veći i opremljeniji Tehnički fakultet, koji će osigurati zamah za razvoj industrija temeljenih na digitalnoj transformaciji, nanotehnologijama, naprednom računanju i naprednim materijalima. Sveučilište u Rijeci ostvarilo je sve pretpostavke da postane regionalni lider u procesima učenja i transformacije obrazovnih sustava. U turističkoj industriji već itekako doprinosi, a svi skupa trebamo uložiti energije u razvoj obrazovnih industrija.


Za mnoge od ovih svari već smo moj prethodnik i ja sa svojim timovima postavili temelje. No, iz iskustva vidimo da je svaki od tih procesa složen i dugotrajan i da zahtijeva kontinuitet. Riječko Sveučilište ima velik broj ljudi koji mogu izvući te procese stoga nam je svima obveza da ih nastavimo i da nastojimo iskoristi koncentraciju pozitivne energije, znanja i talenta koja postoji na Sveučilištu. Najveća vrijednost našeg Sveučilišta su ljudi, stoga vas sve pozivam da poštujete svoje kolege, da se udružujete u timove i podržavate jedni druge.  Svaki pojedinac, bio sveučilišni nastavnik, asistent, administrator, tehničar ili namještenik itekako doprinosi i može doprinositi razvoju.

Pozivam vas, posebice znanstvenike, da se i aktivno uključite u razvoj naše zajednice, a sve dionike političkog procesa da za kreiranje javnih politika koriste znanstvenike i metode znanstvenog razmišljanja. Obveza nam je svima očuvati naš način života i boriti se za svaki talent koji svoju poduzetničku energiju i kreativnost treba imati prilike ostvariti u Hrvatskoj. Ne može nam biti prihvatljivo slijeganje ramenima, niti stav ''to se mene ne tiče'' ili ''to nije moj posao''. Gubitak i jednog talentiranog pojedinca – odricanje je od našeg načina života na ovim prostorima. Sveučilište u Rijeci stoga treba i dalje jačati i treba biti mjesto još većeg okupljanja talenata i kreativnih pojedinaca.

Stoga, draga rektorice, sa zadovoljstvom Ti predajem rektorski lanac, jer sam siguran da imaš snage za nastavak razvoja koji smo zajednički oblikovali u posljednjih osam godina.

Zahvaljujem svim svojim suradnicima, prorektoricama i prorektorima, pomoćnicima, članovima užeg tima, dekanima, ravnateljima i svim voditeljima službi. Iako, kao i u svakoj obitelji, ponekad se digne glas a ponekad i nos, no mogu reći da smo izvrsno surađivali i što je najvažnije ostali kolege prijatelji. Ipak, usudio bih se reći, 98 posto odluka donijeli smo jednoglasno a sve naše rasprave, zaključci i radni materijali nalaze se na Share Point Portalu. Ponosan sam što sam imao priliku surađivati s vama.

Zahvaljujem  studentima, svim njihovim predstavnicima koji su prošli kroz i dali svoj doprinos u njihovu tijelu - Studentskom zboru, Riječkom sveučilišnom sportskom savezu i svim studentima volonterima i aktivistima. Uspjeli smo izgurati neke velike projekte koji su naš kraj učinili znatno svjetlijom točkom na svjetskim i europskim kartama.

Posebno  zahvaljujem ljudima u stručnim službama na Rektoratu, na Kampusu, u Studentskom centru i svim sastavnicama sveučilišta. Ponosan sam na vaše djelovanje i nesebičnost kojoj sam vrlo često imao prilike svjedočiti. Vaš rad slika je Sveučilišta.

Zahvaljujem Gradu Opatiji, Gradu Kastvu, Gradu Cresu i ostalim općinama i gradovima u našoj Županiji. Posebice  zahvaljujem Gradu Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji, koji su svih ovih godina bili istinski partneri u životu i radu Sveučilišta.

Zahvaljujem i svima vama, dragi prijatelji. Profesorica Snježana Prijić Samržija, dosadašnja prorektorica i nova rektorica dolazi na čelo ove respektabilne institucije i preuzima obvezu nastaviti zacrtan put i dalje ga širiti, a ja nastavljam raditi za dobrobit Sveučilišta i cijele zajednice kao njezin neodvojivi dio, jer ovo nije oproštajni govor, ovo je govor na kraju jednog ciklusa kada se mijenjaju uloge.

 

 

 

 

INAUGURACIJSKI GOVOR REKTORICE PROF. DR. SC. SNJEŽANE PRIJIĆ-SAMARŽIJA

Poštovani gospođe i gospodo, kolegice i kolege, dragi prijatelji Sveučilišta,

prije svega želim podijeliti s Vama osjećaj ogromne odgovornosti i dužnosti koje sada osjećam kao odgovor na povjerenje koje mi je ukazano. Nadam se da ću biti dostojna ovog časnog položaja, a obećajem da ću dati sve od sebe da ga opravdam.

Zahvaljujem ponajprije rektoru Peri Lučinu na svemu što sam radeći uz njega u ovih osam godina naučila. To nadilazi samo znanje o funkcioniranju institucije, suočavanju i nošenju s tekućim izazovima. To je važnost vizije, napornog rada i kompromisa. Rektore, nadasve poštujem Tvoje znanje, radnu etiku, strpljenje i blagost, hvala na povjerenju i podršci svih ovih osam zajedničkih godina.

S osobitim poštovanjem gledam na sve prethodne rektore koji su doprinijeli da Sveučilište u Rijeci postane respektabilna institucija kakva jest. Jednako tako gledam i na sve djelatnike naše akademske zajednice. Isaak Newton rekao je – da bismo mogli gledati u daljinu, u budućnost, potrebno je stajati na ramenima diva. Otkrivanje istine ne bi bilo moguće bez prethodnih otkrića, nove vrijednosti institucije ne bi bile moguće bez svih prethodnika koji su nam otvarali vrata. Osjećam veliku odgovornost prema naslijeđu koje mi je ostavljeno.

Zahvaljujem vanjskim dionicima Sveučilišta, gradonačelnicima i načelnicima, Županu, njihovim suradnicima, zahvaljujem gospodarstvenicima koji su bili naši podupiratelji. Svi vi pomogli ste graditi našu viziju sveučilišta treće generacije, koje je iz učionica i laboratorija iskoračilo u tzv. realni svijet.   

Nemam namjeru govoriti danas ovdje o svom programu. Neću govoriti o participaciji i integraciji, obrazovanju usmjerenom na studente, znanstvenoj izvrsnosti, međunarodnoj prepoznatljivosti i rangiranju, niti o transparentnosti i pravednosti. Iako je to sve ključno važno za nas. Radije bih s vama podijelila svoje razumijevanje misije sveučilišta i ljudi sveučilišta, naših sveučilišnih vrijednosti.

Suvremeni društveni kontekst složen je i zahtijeva da sveučilišta ponovno promisle svoju misiju i stanu u obranu sveučilišnih vrijednosti javnog dobra i javne odgovornosti te intelektualnih i moralnih vrlina znatiželje, izvrsnosti, mudrosti te otvorenosti, tolerancije i solidarnosti. Europske i svjetske društvene okolnosti obilježene su ekonomskim, političkim i društvenim krizama, nezaposlenošću, povećanom marginalizacijom mladih s jedne i starih s druge strane, demografskim promjenama, migracijama, konfliktima, ekstremizacijom i radikalizacijom različitih vrsta. Istovremeno, događaju se brze promjene u načinu života koji postaje ekstremno kompetitivan, tehnologiziran, globalan i mobilan te koji nužno postavlja mnoge izazove za postojeće društvene vrijednosti i kvalitetu života općenito.

Sveučilišta prirodno reflektiraju suvremena događanja, razvijaju se sveučilišta treće generacije: visoko obrazovanje ne odvija se više u zatvorenim i elitističkim sveučilištima, ono se demokratizira, želimo da što veći broj ljudi bude obrazovan i da obrazovanje postane svima dostupno - jer to znači bolji život za sve; visoko obrazovanje i znanost nisu više lokalno ili nacionalno izolirani, postaju internacionalni, interkulturalni i transregionalni; sveučilišta više nisu samo hramovi znanja već postaju suodgovorna za dobrobit zajednice, kako u njezinom gospodarskom tako i građanskom smislu.

Kao posljedica navedenog u raspravama o misiji sveučilišta i unutar sveučilišta dominiraju dva suprotstavljena viđenja: stav da sveučilišta primarno trebaju težiti razvijanju međunarodne konkurentnosti i, s druge strane, stav da sveučilišnu ulogu treba razumjeti u svjetlu potrebe razvijanja osobnog rasta, interkulturalnog  razumijevanja i solidarnosti. Često se ovi sveučilišni svjetonazori sukobljavaju u obliku primata društvenih/humanističkih ili STEM znanosti. Umjesto produbljivanja razlika između ovih i sličnih ideologija koje se iscrpljuju u suprotstavljanju modernog i tradicionalnog, internacionalnog i lokalnog, velikog i malog, kompetitivnog i suradničkog, potrebno je uvidjeti da se radi o dobrodošlim različitostima i neophodnoj pluralnosti koju upravo sveučilišta trebaju razumjeti i razvijati racionalni konsenzus kao primjer široj zajednici.

Svoj program, kojeg sam naslovila „Otvoreno Sveučilište za otvoreni svijet“, započela sam stavovima o vrijednostima. Sveučilište nije bilo kakva institucija, ona je stjecište najobrazovanijih ljudi u društvu, znanstvenika i umjetnika koji svoje životne eksperimente posvećuju stalnom i neprekidnom usavršavanju na dobrobit društva. Svakog trenutka moramo biti svjesni svoje ogromne privilegije, ali i moći i odgovornosti koju imamo u oblikovanju mišljenja, vrijednosti i društva. Jedina stvar koje se uistinu moramo bojati je bezimeni, nerazumni i neopravdani strah i malodušnost koja se uvlači u nas, da u suvremenom svijetu vrijednosti sveučilišta, izvrsnosti u znanosti i obrazovanosti nisu važne.

I zato stalno ističem riječi velikog i kontroverznog Oppenheimera – za nas više neće biti nikakve nade posustanemo li u svom vjerovanju u vrijednost obrazovanja i znanosti, u javno dobro koje samo obrazovanje i znanost donosi. Prestanemo li u to vjerovati, izgubit ćemo sve što je u ovim kriznim vremenima naše najveće bogatstvo. Imamo duboku moralnu odgovornost prema općem dobru, prema svim ljudima o kojima ovisimo i zbog kojih postojimo. Ne smijemo zato izgubiti povjerenje jedni u druge, ne smijemo svoja postignuća graditi na opoziciji s drugima niti težiti izvrsnosti da bismo izazvali zavist u drugima. Neslaganje i različitost neodvojivi su dio znanosti, ali ne smijemo zaboraviti da prije svega mi služimo jedni drugima, trebamo jedni druge i moramo brinuti jedni o drugima. Čineći dobro, ne smijemo klonuti da bismo, kad dođe vrijeme, ubrali plodove našeg rada. Ne smijemo izgubiti vjeru u činjenje dobra, u brigu o svijetu ljudi, u služenje umjesto vođenja.

O misiji obrazovanja. John Stuart Mill, zasigurno jedan od najvećih engleskih umova, u svom inauguracijskom rektorskom govoru iz 1867. godine, prije točno 150 godina, poručio je da je čovjek – prije nego što je inženjer, liječnik ili profesor – prije i na koncu svega čovjek. Osim što mu daje profesiju u kojoj mora biti izvrstan i suvremen, obrazovanje čini pojedinca onakvim kakav će biti, kultivira njegov karakter, humanitet i mudrost. Obrazovanje ima za cilj podučiti da najveća nagrada nije ona direktna, već izuzetan osjećaj koji prati kvalitetnu misao, intelektualno postignuće i živ interes za svijet oko sebe. Ova nagrada toliko je jaka da ne traži dodatak; ona samu sebe održava i povećava. Javni poziv za imenovanjem Milla kao rektora došao je od studenta 1865. I sam se Mill iznenadio, najprije je odbio njihov prijedlog kandidiranja, no predomislio se, kandidirao se na izborima i pobijedio. Studenti su imali pravo, Mill je bio sjajan rektor.

Obrazovanje studenta i studenti su naša najveća obveza i odgovornost. Oni nisu naši klijenti, primatelji obrazovne usluge, nisu glasači, niti publika, nisu naša zrcala, niti spužve za upijanje naših misli... Studenti su autonomna snaga, koja treba biti naša najveća snaga, naši partneri u obrazovnom procesu. Naučila sam da ih trebamo pomno slušati. Od studenata i mladih ljudi naučila sam mnogo ne samo o tehnologijama i novim trendovima, od njih sam dobila moćnu poduku o iskrenosti i strasti za pravednost. Oni imaju jednu veliku prednost nad nama, imaju nesputanu hrabrost, jer još uvijek nemaju ništa i ne mogu ništa izgubiti. Hvala Studentskom zboru, predsjednicima, tajnicima... mojim studentima.

O misiji znanosti. Želimo biti znanstveno izvrsni. Nije tajna da su danas najbolje rangirana sveučilišta i ona najbogatija. Znanost zahtijeva više nego ikada financijsku potporu, opremu, prostore, laboratorije, pristup znanstvenim bazama. Nacionalna ulaganja u znanost ne prate europske postotke, od nas se očekuje da povećamo kapacitete za povlačenje raspoloživih sredstava kroz projekte, udruživanje, međunarodna partnerstva. Očekuje se od nas da se educiramo za komercijalizaciju rezultata znanstvenih istraživanja i inovacija. Istovremeno, nikada nismo bili izloženi tolikim pokretima koji osporavaju ili relativiziraju znanost u korist pseudoznanstvenih i dogmatičnih ideologija, koje se lažno predstavljaju kao kritičke ili pluralističke.

Duboko sam uvjerena da znanost nema alternative, instrumentaliziranje znanosti u korist bilo koje ideologije najveća je opasnost suvremenog svijeta. Znanost je suočena s ovim novim izazovima koji traže nove metode i nova rješenja. Suočeni s njima, nužno ćemo morati mijenjati svoje navike. Uvjerena sam da koliko god se vremena mijenjala postoje one tihe i postojane vrline koje su bile i uvijek će biti snaga napretka: težak i posvećen rad, znanstvena hrabrost i akademsko poštenje, uvažavanje i tolerancija drugačijih stavova, znatiželja, radoznalost, odgovornost prema građanima i lojalnost prema instituciji sveučilišta. Ne želim poput Churchilla najavljivati vam samo krv, patnje, suze i znoj. Daleko od toga. Vjerujem u našu individualnu i institucijsku hrabrost.
Carpe diem, quam minimum credula postero. Usudimo se, krenimo. (Quintus Horatius Flaccus).

Ljudi Sveučilišta, članovi akademske zajednice, sve velike i važne stvari u prošlosti koje su učinile generacije prije nas, učinili su ljudi poput vas. Neki od njih sigurno su bili ljudi za koje je društvo učinilo premalo, koji su dobili nezasluženo malo potpore. Pokušat ćemo to popraviti i izbjeći, koliko god bude u našoj moći. Slušajmo druge, priznajmo im njihov trud i postignuća. Ipak, molim Vas da imamo na umu da na kraju krajeva nema ničega toliko ispunjavajućeg i važnog za naše znanje i karakter  koliko je to osobno zadovoljstvo nad obavljenim teškim zadatkom koji nam se činio nepremostivim. Slušajmo druge, priznajmo im njihov trud i postignuća. Nam tua res agitur, paries cum proximus ardet. Vaša je briga kada susjedu gori kuća. (Horacije)

Imperator ali prije svega filozof Marko Aurelije u Meditacijama kaže - Nemojmo stalno ispravljati druge, niti skakati kada god pogriješe, učine gramatičku pogrešku ili pogrešno nešto izgovore, samo im odgovorimo na pitanje i dodajmo novi primjer, (...) doprinesimo na drugi način raspravi (...) Nikad impulzivno, bez sebičnosti, bez primisli, bez podozrivosti (…) Ne trebaju nam zakletve i svjedoci. Budimo dobre volje. (...) Stojimo uspravno, ali ne oholo i osiono.

O misiji javne odgovornosti. Europa 2020 postavila je tri cilja: pametan, održiv i uključiv razvoj: pametan rast onaj je koji se oslanja na znanost, obrazovanje i tehnologije; održiv onaj koji uvijek na umu ima širu sliku, ne sada i ovdje nego buduće generacije i resurse; uključiv rast onaj je koji obuhvaća sve ljude, koji smanjuje siromaštvo, nejednakost i nepravde. To Sveučilište može činiti, samo - moramo se udružiti i družiti. Lokalno, nacionalno i internacionalno.

Veliki antički umovi podučili su nas da postoje tri načina življenja: život kontemplacije i teoretičara/znanstvenika, život praktičnog djelovanja ili političara i život korisnosti ili konkretnih poduzetnika. I tada i danas raspravlja se koji je plemenitiji ili važniji za društvo. Veliki Seneka poučio nas je stavu da vrlina dobra  - vrijednost dobrog života - traži sve. Teorija je činjenje dobra globalno, a praksa i korist lokalno. Naše znanstveno znanje treba biti na korist zajednici i ljudima. Činiti dobro – beneficere stvaranje je benefita, dobrobiti koja generira kvalitetu života, smanjuje nezaposlenost, siromaštvo, proizvodi dodane vrijednosti i inovacije – ali beneficere znači i naprosto činiti dobro, biti kozmopolit čineći dobro za kozmos.

Suradnja sa zajednicom, lokalnom i nacionalnom, i gospodarstvenicima mora nam biti ključan zadatak. Seneka nam poručuje - Ono što se traži, vidite, od svakog čovjeka jest da treba biti na korist drugom čovjeku, ako je moguće što većem broju drugih ljudi; ako to ne može - barem nekolicini: ako to nije moguće - barem najbližima; ako i to ne može - barem sebi samom.

Završit ću s uputama iz Aurelijevih Meditacija: Imajmo trajnu svijest o tome da se sve rađa iz promjene. Priroda ne voli ništa više od toga da mijenja ono što postoji i stvara novo. Nastojmo biti koncentrirani svake minute na ono što je pred nama, s odgovarajućom ozbiljnošću, voljom da činimo dobro i željom za pravednošću. Nemojmo pretpostaviti da je nešto nemoguće, ako se čini teškim. Sve što nije ljudski nemoguće, možemo i mi.

Moramo sudjelovati u svijetu kroz svoje djelovanje. Sve što nije usmjereno prema društvenom dobru ne šteti samo našem životu, već je prepreka za cjelinu, izvor je nesloge. 

Ako nam itko ukaže da smo u krivu jer činimo grešku ili gledamo iz pogrešnog kuta, promijenimo svoj stav. Istina nikome ne može učiniti štetu. Ono što šteti ustrajanje je u samozavaravanju i neznanju. 

Može li naš um sve to? Nadamo se da može, a ako ne može - podijelimo posao s drugima ili ga prepustimo onima koji će ga činiti bolje.

Na kraju dopustite mi osobnu završnu riječ. Hvala svima koji ste me hrabrili, podržali, savjetovali, učili, mentorirali, tješili, kritizirali, popravljali... Hvala mojoj obitelji. Hvala mojim prijateljima. Nikada, stvarno nikada, ne bih bila ovdje da mi nije bilo Vas.