„Gdje ima volje, ima i načina!“

Ines Jakovčić, psihoterapeutkinja u Psihološkom savjetovalištu Sveučilišnog savjetovališnog centra.

Na početku približavanja koronakrize Hrvatskoj domaća javnost, pa i akademska na Sveučilištu u Rijeci, upirala je oči u nama blisku Italiju, prateći gotovo iz minute u minutu razvoj situacije, broj oboljelih, dnevne višekratne obrate do onog dramatičnog trena „zaključavanja“  kada je preko noći cijela zemlja osvanula u „crvenoj“ zoni.  Bilo je samo pitanje dana kada će se situacija, pribojavali su se toga svi, preliti na susjedne teritorije, jer virus ne treba putovnicu i ne zanimaju ga geografija, granice i brojanje turista „ušli xz – izašli xy“. Samo ga zanimaju ljudi. U osvit pandemije uzrokovane virusom kojeg ne poznajemo samo su se multiplicirala pitanja i neizvjesnost u svakom pogledu, rasla je, generirajući egzistencijalne strahove.

Tada je Sveučilište u Rijeci početkom koronakrize organiziralo besplatnu telefonsku psihološku pomoć, primarno namijenjenu studentima, ali i akademskom i drugom osoblju, kako bi se na adekvatan način ljudi mogli suočiti s „Nepoznatim Novim“ prvo u zemlji. U timu koji se prihvatio posla je i Ines Jakovčić, inače viša stručna savjetnica u Psihološkom savjetovalištu Sveučilišnog savjetovališnog centra UNIRI. 

Ines sama kaže da se ipak nekako najbolje osjeća s titulom psiholog-psihoterapeut, kada smo razgovarale o iskustvima u tim prvim danima nečega, što tada nismo znali da ćemo vrlo skoro zvati „novim normalnim“. 

Ines Jakovčić studirala je psihologiju, a nakon toga nastavila se usavršavati kroz specijalistički studij iz područja psihološkog savjetovanja; danas je licencirani kognitivno-bihevioralni terapeut i upravo je pri kraju edukacije iz shema terapije. 

„Psihologija je moja velika ljubav. Jedna sam od sretnica koja radi ono što voli, a mislim da je to jako važno za kvalitetu života“ ističe Jakovčić. Na tom tragu je i podatak da je bila inicijatorica i predsjednica je Organizacijskog odbora Rijeke psihologije.

„Iako, više volim reći da sam voditeljica tima“ – komentira Jakovčić i ovaj faktografski podatak, jer ističe, riječ je o manifestaciji na koju je osobno vrlo ponosna. 

Na pitanje kako dakle sada  izgleda jedan njen “normalni” radni dan u ovim ipak izvanrednim okolnostima, Jakovčić se prvo prisjeća trenutka kada su  rad iz normalnog modusa prebacili na rad od kuće. 

„Nije mi bilo ni kraj pameti da će ovo toliko dugo trajati i nikad ne bi rekla da bi mi se  moglo i svidjeti. S vremenom sam uvidjela da ima nekih prednosti, kao i sve u životu, i nekako sam se više orijentirala na te stavke. „Ured“ sam preselila doma, a laptop mi je postao „kutak za savjetovanje“. Ova situacija me natjerala da počnem provoditi online psihoterapiju, što bi u dotadašnjim uvjetima funkcioniranja odgađala za daleku budućnost. U mom poslu jako je važan kontakt uživo, puno informacija o klijentima dobivam iz neverbalne komunikacije, a rad preko telefona i ekrana definitivno ne daje veliki dio tih informacija. Ali eto, uvijek možemo nešto naučiti, pa sam tako i ja naučila da mogu i to, iako se jako veselim povratku na kontakt uživo“ prepričava Jakovčić. 

Ima tu i jedan „ali“… Premda je pažnju fokusirala na pozitivne strane ove nezamislive situacije, Ines kaže da joj fale ljudi – i prijatelji i kolegice i klijenti. 

„U SSC-u radi mali tim ljudi, ima nas samo 5 u operativi i jako smo dobra ekipa. Fali mi jutarnja kava s curama, usputni komentar i brzinski dogovori na hodniku i „s vrata“. Pokušavamo to kompenzirati redovitim sastancima preko Zoom-a, ali nije to to. Međutim, bolje išta nego ništa, odnosno uzimamo ono što nam je na raspolaganju“ racionalizira Jakovčić situaciju. 

„Mislim da se cijeli moj tim dosta dobro prilagodio situaciji. Nastavili smo biti tu za svoje korisnike cijelo vrijeme, samo na nešto drugačije načine. Prvi smo u Hrvatskoj, već sredinom ožujka, uveli liniju za telefonsko savjetovanje studenata, koja je aktivna radnim danom od 9 do 14 sati i vikendom od 10 do 13 i od 17 do 20 sati. S klijentima koji su već bili u psihološkom tretmanu nastavili smo raditi telefonski i preko video-veze, a kad smo shvatili da će ovaj način rada potrajati uveli smo i online savjetovanje za nove klijente. Grupa za pomoć u učenju i polaganju ispita kontinuirano se održava na platformi Zoom i vjerujemo da ćemo zadržati taj oblik rada i nakon povratka u urede. Objavljivali smo razne psiho-edukativne tekstove s ciljem olakšavanja prilagodbe na ove izvanredne okolnosti funkcioniranja, u suradnji sa Studentskim centrom održali smo online radionicu o učenju i snimili dvije „kave sa psihologinjama“ u kojima smo razgovarali također o različitim aspektima prilagodbe na „novi život“. Kolegica iz Ureda za studente s invaliditetom osim uobičajenih aktivnosti Ureda uvela je i redovita online druženja studenata s invaliditetom, pišu se projekti i razrađuju ideje… „ priča Jakovčić, rekavši da im je veselo i šareno i dalje samo – „na daljinu“. 

U pogledu dnevne rutine i reorganizacije koja briše granice između poslovnog i privatnog, diktira kreativnost posebno kada spominjemo hobije, Ines kaže da joj je sada dan definitivno drugačije koncipiran i prilagođava se.

„Prednost je da mogu prilagoditi neke stvari drugim obavezama ili raspoloženju, ali ponekad se to onda svede na predugi radni dan. Inače su mi treninzi ispušni ventil, a otkad ih nema – hodam puno više. Uspjela sam i zadržati rutinu vježbanja dvaput tjedno zahvaljujući „pokućnim“ izdanjima treninga koje su nam snimali naši treneri, tako da sam  zadovoljna. Da mogu češće vidjeti prijatelje, otići na koncert ili pogledati neku predstavu ili film, ne bi uopće bilo loše ovako“ komentira Jakovčić. 

„Od kad znam za sebe pjevam; od osnovne škole sam pjevala u zborovima, a pred tri godine sam se s nekoliko prijateljica odvažila na avanturu zvanu pjevanje u vokalnoj skupini. Uživam u višeglasjima i muziciranju, a kad tome dodate i dobro društvo, onda je to stvarno super. Posljednja dva mjeseca nismo imale probe i to nam jako fali, ali se nadam da ćemo uskoro krenuti i s tim sad kad je krenulo popuštanje mjera“.

Za sebe ističe da je prilično tvrdoglava i uporna osoba. Na pitanje ima li neki životni moto, možda misao-vodilju, kaže da bi se moglo reći kako se drži one „gdje ima volje, ima i načina“. 

„Naravno da treba znati i odustati, ali ja prije toga volim „otrčati sve krugove“ i dati sve od sebe. Pa kad i odustanem, ne žalim i ne pitam se što sam još mogla napraviti. Mislim da je taj način razmišljanja dosta važan i u onome što radim, jer je u procesu savjetovanja i psihoterapije moj je zadatak pomoći klijentima vidjeti širu sliku, dati im neku nadu te ih voditi u tome da uvide ili razviju i druge načine rješavanja problema“ objašnjava ona,  zaključivši šalom na svoj račun i ovaj razgovor: 

„Pjevati nisam prestala ni u izolaciji, naravno!  Stavim slušalice u uši i pjevam. Nisam sigurna kako je susjedima s tim, ali ja uživam😊“.