O zajednici i zajedništvu na Sveučilištu te svim pripremama za novu akademsku godinu iz perspektive Odsjeka za kulturalne studije piše doc. dr. sc. Sarah Czerny, pročelnica Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.
U prvih nekoliko mjeseci globalne pandemije i u usporedbi s drugim zemljama, činilo se da se Hrvatska poprilično dobro nosi s novim izazovima, uglavnom zahvaljujući vrlo strogim mjerama i ranom lockdownu. Dana 13. ožujka, sa samo 13 novooboljelih od virusa COVID-19, Ministarstvo znanosti i obrazovanja sva je sveučilišta u Hrvatskoj uputilo da od 16. ožujka 2020. započnu s online nastavom. Sveučilište u Rijeci ima 12 fakulteta, 4 odjela i populaciju od oko 17 500 studenata, a prijelaz na online nastavu tijekom vikenda bio je neizmjerno velik izazov. Ali to nije bio potpuni šok. Moj je odsjek, Odsjek za kulturalne studije, otprilike tjedan dana očekivao da ćemo dobiti upute za održavanje online nastave. Situacija u susjednoj Italiji brzo se pogoršavala i znali smo da je to samo pitanje vremena. Dakle, u tom posljednjem tjednu, dok smo još imali predavanja na fakultetu, već smo i sebe i studente pripremali na online nastavu. Bilo je to neobično iskustvo: sjedili smo u predavaonicama s našim studentima koji su se pokušavali naći putem različitih online platformi. Tog je tjedna vladao osjećaj melankolije kada smo se na kraju predavanja pozdravili sa studentima, ne znajući kada ćemo ih sljedeći put vidjeti. Poželjeli smo im sve najbolje u nadi da će ostati na sigurnom. Tog smo tjedna s kolegama dugo raspravljali o online nastavi, objašnjavajući kojim se platformama mogu koristiti, kako stupiti u kontakt sa studentima, koja je oprema potrebna za rad od kuće. Čak smo i u petak ujutro, kada smo bili sigurni da su upute iza ugla, još uvijek bili optimistični misleći da je sve ovo vježba „za svaki slučaj”, da se to neće dogoditi. A onda je nastupio šok i nevjerica – na novinskim portalima objavljena je vijest kako je Ministarstvo znanosti i obrazovanja najavilo da se svi moraju preko vikenda prebaciti na online nastavu. Preko vikenda.
Naš prijelaz nije bio savršen, a ni graciozan, ali uspjeli smo. Odsjek je imao jednostavan, ali zahtjevan cilj: omogućiti studentima da polože predmete u istom vremenskom okviru kao što su planirali kad je sve još bilo „normalno”, da ispune sve „planirane ishode“ navedene u izvedbenom planu na početku semestra. Da, internetska je veza bila loša, platforme nisu radile kako bi trebale, bilo je nesporazuma, beskrajnih online sastanaka i izgubljenih živaca. A da bi sve bilo još zamršenije, 22. ožujka glavni grad Hrvatske, Zagreb, pogodio je potres od 5,5 stupnjeva po Richteru, koji je prouzročio velike štete. Kolege iz Zagreba putem društvenih mreža slali su nam užasne slike urušenih krovova i srušenih zgrada. Ljudi u panici, rastrgani između epidemioloških preporuka da ostanu kod kuće i pravila evakuacije u slučaju potresa. Ali kao i uvijek, život ide dalje. Bojali smo se da će fizičko distanciranje završiti nekom vrstom prekida veze, no nastupilo je tzv. hiperpovezivanje u kojem smo svi samo gledali u ekran. Ušli smo u razdoblje neprestanih beskrajnih sastanaka – putem Skypea, Zooma, WhatsAppa, Vibera, Microsoft Teamsa, gdje smo uglavnom raspravljali o tome kako pronaći najbolji način za međusobnu komunikaciju. Bio je to vrtlog komunikacije o komunikaciji.
I nekako smo uspjeli. Ne savršeno, ne graciozno, ali uspjeli smo. Semestar je završio i u to se vrijeme epidemiološka situacija činila prilično povoljnom. Posljednjeg dana semestra nismo imali niti jednog novozaraženog. Ispitni su rokovi došli i prošli, a ispravljanje završnih i diplomskih radova bila je glavna tema dana. Prolazila su uobičajena razdoblja kao i svake akademske godine. Gotovo smo se vratili „normalnom” ritmu. Kao Odsjek, odlučili smo se pripremiti za mogućnost online nastave u sljedećoj akademskoj godini (opet, „za svaki slučaj“), tako da u rujnu ne nastanu novi izazovi i stres zbog rješavanja problema „preko vikenda”. Pitali smo naše studente što misle o online nastavi, provjerili imaju li svu opremu potrebnu za još jednu online akademsku godinu, napisali očekivane ishode svakog predmeta u skladu s online nastavom i napravili usporedbu. U srpnju je broj zaraženih bio toliko malen da se sve činilo kao jedna vježba, mjera predostrožnosti koja neće biti potrebna. „Pripreme ćemo držati negdje u ladici, spremne za sljedeću globalnu pandemiju”, šalili smo se. Sveučilište je izdalo preporuke za održavanje nastave u sljedećoj akademskoj godini: do 40 % nastave online, odnosno 60 % onsite hibridnih predavanja. Činilo se da je vrijeme korone prošlo. A onda su se otvorile granice i došli turisti. Hrvatska je svima bila na zelenoj listi, reklamirana diljem svijeta kao jedna od zemalja s najstrožom karantenom, kao jedna od najsigurnijih zemalja. Kako je ljeto prolazilo, brojevi su počeli zlokobno i postepeno rasti: 5. srpnja zabilježeno je 57 novih slučajeva zaraze, 16. kolovoza 155, 9. rujna 341, a 8. listopada 542 nova slučaja. COVID-19 ponovno je postao glavnom temom razgovora, u trgovinama su se opet nosile maske, a ljudi držali na fizičkoj distanci. Tijekom ljeta kada smo se vratili u polunormalno stanje, koronavirus nestao je iz naših misli jednako brzo kao što se pojavio. Stručnjaci su tvrdili da uzrok rasta nisu turisti, već vjenčanja – svadbe u Slavoniji, Dalmaciji, ples, zagrljaji, poljupci, ekstremne korona-zabave. Tada su nam rekli da nisu kriva samo vjenčanja, već i potreba mladih za „noćnim životom”. Mladi su bili neodgovorni, previše „partijali”, previše se zabavljali.
Naša vježba „za svaki slučaj” za online nastavu više nije bila samo vježba. Pitanje održavanja nastave s tim brojevima postajalo je sve važnije, čak i s podjelom nastave na 40 % online i 60 % onsite. Tijekom ljetnih praznika kolege su počele zvati kako bi provjerili ima li kakvih novosti, novih odluka za nadolazeću akademsku godinu. A onda je jednog dana kolega poslao poveznicu na službenu stranicu Sveučilišta u Rijeci na kojoj je bilo objavljeno rektoričino pismo studentima. U pismu piše da se studenti trebaju vratiti u Rijeku jer će nastava biti mješovita: 40 % online, 60 % onsite. Definitivno se vraćamo u učionice! Rektorica je svoje pismo studentima zaključila molbom da nam pomognu da „hrabro branimo naša prava na kvalitetno obrazovanje, istraživanje i sudjelovanje u zajednici”. Bilo je reakcija sa svih strana. I pozitivnih i negativnih. Puno pitanja o tome kako ćemo to zapravo izvesti. Govorilo se kako je ljudima lako sjediti u uredima i pisati preporuke, jer možda na papiru sve izgleda dobro i prihvatljivo, ali kako će se te mjere primijeniti u praksi, bilo je nešto sasvim drugo. Nisu oni ti koji će morati držati predavanja noseći masku i biti izloženi kihanju u predavaonicama. Ali ne može se reći da su svi komentari bili negativni. Govorilo se kako je ovo sjajno, bilo je pregršt izjava o tome kako je situacija s COVID-om dio neke globalne zavjere koja nas drži pokornima, kao i izraza oduševljenja jer ćemo moći nastaviti sa životom. A onda su nastupila pitanja, pitanja i još pitanja. Što je s ljudima s kroničnim bolestima? Što je s ljudima koji žive s članovima obitelji s ozbiljnim bolestima? Kako istovremeno možemo biti online i offline? Tko će natjerati studente da nose maske? Tko će mjeriti temperaturu? Kako ćemo učenike u učionicama držati na razmaku od 1,5 metra? Što će se dogoditi ako netko u zgradi ima COVID-19? Tko mora u karantenu? Tko će dezinficirati predavaonice između grupa? Kako će ljudi držati predavanja noseći maske? Možemo li nositi plastične vizire umjesto maski? Hoćemo li biti sigurni u zgradi koja ima tri dizala i devet katova, prozore koji se ne mogu otvoriti, gdje smo svi stisnuti poput sardina? Beskrajno mnogo pitanja i vrlo malo odgovora.
Iako smo u proljeće, tijekom prvog vala koronavirusa, ušli u vrtlog komunikacije o komunikaciji, čini se da smo u ovom drugom valu bili u vrtlogu planiranja onoga što se ne može isplanirati. No tijekom svih tih rasprava i komentara o maskama, fizičkoj distanci, online i onsite nastavi, rektoričin divlji/neodgovoran/hrabar/hvalevrijedan (kako kome!) poziv studentima potaknuo je neke inače vrlo tihe glasove da progovore. Ti su tihi glasovi ukazali na probleme koji su se rijetko, ako uopće, spominjali, dok smo mi bili zauzeti raspravom o rasporedima, maksimalnom broju studenata u predavaonicama, načinu mjerenja temperature, tko treba ići u karantenu ako je netko pozitivan na COVID-19, kakve maske nositi… Ali ti su tihi glasovi bili tu. Uvijek su tu. Nakon što su studenti čuli kako ih rektorica poziva da se vrate, više su mi puta rekli da im je drago što ćemo se vratiti u učionice. Mnogi su rekli kako su zadovoljni što se stvari vraćaju u normalu – ili „novo normalno”, kako to sada zovemo. Studenti više vole interakciju u učionici, druženje s kolegama, komunikaciju koja ne uključuje ekran. Ali neki kao razlog zadovoljstva nisu naveli povratak u „novu normalnost”. Često nisu puno govorili, samo su komentirali kako je „teško biti kod kuće”. Nekad su objasnili što to točno znači, ali najčešće nisu. No njihova je poruka bila vrlo jasna. Za njih dom nije sigurno utočište – to je sveučilište. Sveučilište je dom; naša kuća nije dom, barem ne u onom smislu u kojem tako često romantičarski razmišljamo. Tu su pijani, agresivni rođaci, a ne možete pobjeći. Tim je studentima povratak na sveučilište bila prva prilika za bijeg od svega toga, a COVID-19 vratio ih je u najgoru noćnu moru. Sveučilište im nudi bijeg od nasilja u vlastitu životu i brojnih drugih oblika nasilja.
Općenito se govorilo o porastu obiteljskog nasilja tijekom lockdowna. U travnju 2020. hrvatsko Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku izdalo je priopćenje o povećanom riziku od obiteljskog nasilja i zlostavljanja djece tijekom karantene. Taj se rizik nije povećao samo u onim kućanstvima u kojima je nasilje ionako predstavljalo problem, već i u ostalim kućanstvima, i to zbog stresa uzrokovanog izolacijom, gubitkom posla i financijskom nesigurnošću te povećanom konzumacijom alkohola. Nevladine organizacije koje se bave obiteljskim nasiljem upozorile su da je žrtvama puno teže tražiti pomoć kad su zaključane sa svojim zlostavljačima. Kao odgovor na to, medijsku kampanju pod nazivom Iza vrata pokrenuli su Ministarstvo unutarnjih poslova, Poliklinika za zaštitu djece i agencija Degordian kako bi podsjetili susjede da policiji prijave svaku sumnju na obiteljsko nasilje.
Dakle, u bilo kojem razmatranju online/onsite nastave i u raspravama o novoj važnoj ulozi koju je e-učenje zauzelo u našem životu, nikada ne smijemo zaboraviti da sveučilište nekim studentima predstavlja utočište. Neki bi mogli reći da pastoralna skrb o studentima nije odgovornost znanstvenika i nastavnog osoblja te da je to posao osoblja koje radi u sveučilišnim stručnim službama za podršku. Kad razmišljamo o „sveučilišnom životu”, mislim da je važno sjetiti se da sveučilište čini ono što se događa u učionici, kao i ono što se događa izvan nje. Stalno zamišljam kako je bilo onim studentima, koji su potiho rekli da im je „teško biti kod kuće”, kad su čuli rektoričin poziv da se vrate.
I evo nas sad, semestar je počeo, a broj zaraženih velik je kao i prije. Sveučilišni život sada ima novu, dodatnu dimenziju koju nitko ne želi – mogli bismo je nazvati korona-dimenzijom. Naši su studenti u svojim „mjehurićima”, dolaze na fakultet samo jednom ili dvaput tjedno kako bi odslušali maratonska predavanja. Svi se potpisujemo na evidenciju za koju se nadamo da epidemiolozi nikada neće htjeti pročitati. Sjajan je osjećaj vratiti se, ali radost ponovnog druženja uravnotežuje uvijek prisutan osjećaj zabrinutosti. Izvješća o ogromnom broju zaraženih studenata u drugim zemljama čine nas bolno svjesnima da smo najvjerojatnije „na čekanju”, da nam internetski život kuca na vrata. Kad vidimo ove velike brojke, također počinjemo sumnjati u mudrost naše odluke da se vratimo. Forsiramo li nešto što ne bismo trebali? Možda svojom brzopletošću riskiramo sve.
Ipak, postoji nešto zbog čega još uvijek mislim da smo ispravno postupili. Prije nego što smo se vratili, stalno sam razmišljala o onim studentima koji su rekli da im je teško biti kod kuće. Kad god sam postala nervozna zbog mogućnosti boravka u tijesnom prostoru s drugima, podsjetila bih se da se moji strahovi temelje na onome što bi moglo biti, a ne na onome što jest, dok neki studenti nose vrlo stvaran teret onoga što jest. Ne samo da me njihova situacija podsjeća na važnost sveučilišnog života izvan učionice, već također naglašava činjenicu da smo i mi dio zajednice. Možemo pomoći drugima nositi teret, paziti jedni na druge, ponuditi podršku kad je to potrebno i nikada na to gledati kao na jednosmjernu ulicu. Naš je odnos sa studentima uvijek bio obostran, ali nešto se promijenilo u našim odnosima. Ta uzajamnost nikada nije bila tako opipljiva ili neposredna kakva je sada. Jednostavna praksa nošenja maski u predavaonici zajednički je čin; nosimo ih kako bismo zaštitili jedni druge. Da bismo virus držali podalje od sebe koliko god možemo, moramo se osloniti jedni na druge i raditi zajedno. Iako smo naše studente pitali što misle o povratku, sada shvaćam da tijekom maničnog planiranja prije početka semestra nismo tražili njihov savjet o tome kako bismo što trebali organizirati. Mislim da je to bila greška. Sad nam iskreno trebaju mišljenja i ideje naših studenata, ali ne za neku vježbu kontrole kvalitete ili istraživanje zadovoljstva studenata. Moramo surađivati kao zajednica. Na to je ukazala i rektorica zamolivši studente da se vrate kako bi „sudjelovali u zajednici“, a to je vidljivo i u nedavnoj izjavi g. Hansa Klugea, regionalnog direktora za Europu pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, koja govori o umoru prouzročenom koronavirusom i zajednici. Između ostalih primjera, naveo je primjer jedne općine koja je pozvala studente da „rade s njima kako bi pronašli najprikladniji način za očuvanje studentskog iskustva, a istovremeno štiteći zajednice kad su sveučilišta otvorena”. Čini mi se da je to put naprijed. U ovim novim korona-vremenima, znanje naših učenika je, da parafraziram Klugea, srž rješenja. Pa čak i ako ne uspijemo i u vrlo bliskoj budućnosti prijeđemo na online nastavu, povratak u učionice bio je kratak, a opet tako važan. Ponovno smo se povezali kao zajednica, a nadam se da će nam ovo biti vjetar u leđa i dati nam snage za jednu, čini se, dugu i tešku zimu.