U sklopu cjelogodišnjeg obilježavanja 70. godišnjice Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 14. studenoga 2025. predstavljen je Mali nepretenciozni povijesno-medicinski vodič Rijekom, knjiga o povijesti riječke medicine čiji su autori prof. dr. sc. Amir Muzur, doc. dr. sc. Robert Doričić i dr. sc. Toni Buterin, dok je autor fotografija doc. art. Ivan Vranjić.
Kako navode autori, ideja u pozadini knjige bila je proslaviti obljetnicu na „način puno lakši od tradicionalnog pisanja monografija”, stoga bi Mali vodič trebao biti svojevrsni poklon građanima Rijeke. Svi čitatelji, imaginarni putnici, tako će metaforički prošetati Rijekom od Svilna do Medicinskog fakulteta, prisjećajući se mnogih poznatih liječnika, objekata i događaja, ali i otkrivajući neke dosad nepoznate detalje. Nakon imaginarne šetnje Rijekom i razgleda 13 lokalnih točaka priča se nastavlja esejom „Medicina i politika na riječkom primjeru“, a tu su i životopisi trinaestorice velikih Riječana povezanih s prošlošću medicine i farmacije te drugi prilozi. Između ostalog, Mali vodič donosi i nepoznato o poznatome: primjerice, u knjizi se prvi put spominje kako je Rijeka 20-ih godina prošloga stoljeća imala i jednog potencijalnog dobitnika Nobelove nagrade, Antonija Grossicha, kao i da je jedan Riječanin bio osnivač Medicinskog fakulteta u Argentini.
Knjigu su recenzirali Stella Fatović-Ferenčić i Marko Medved, a objavljena je s usporednim prijevodom na engleski jezik (A short & unpretentious historical-medical guide to Rijeka, Adverbum d.o.o., Opatija).
Mali vodič, upravo kao i popratni film te izložba na riječkom Korzu, izniman su doprinos riječkoj povijesti medicine i sveučilišnoj baštini uopće i trebali bi biti i poticaj akademskoj zajednici da na sličan način približi građanima Rijeke svoju ostavštinu.
Vodič je, kako navodi prof. dr. sc. Amir Muzur, u popratnom filmu: „Priča o riječkoj medicini samo je još jedna priča o gradu inovacija, iznimnih ljudi i postignuća. Kao i svaka velika priča, i riječka može početi s više strana. Svilno je Rijeka tek adresom: klimom i vizurama, ono je već dio Grobnika, ispresijecanog cestama koje ga poput omče vezuju za ostatak Hrvatske. Pa ipak, za Rijeku, njenu medicinu i farmaciju Svilno je prije svega poligon budućnosti s kojega polijeću čitava jata razvojnih ideja i inicijativa. Jadran-galenski laboratorij Ive Usmianija razasuo je slavu riječkih patenata desetinama zemalja.”
Prvom „pravom“ bolnicom na Sušaku smatra se preuređeni ljetnikovac na Krimeji, kraj kojega je 1934. izgrađena nova Banovinska bolnica, tada najmodernija na tlu Hrvatske. Devet desetljeća kasnije Sušak će dobiti Bolnicu za ženu i dijete kao jednu od najvažnijih sastavnica buduće sveučilišne bolnice.
Na mjestu gdje su, prema predaji, anđeli tri godine držali kućicu prenijetu iz Nazareta, izgrađeni su u 15. stoljeću franjevački samostan i crkva, danas poznato marijansko svetište. Osim prikaza Kristova obrezanja, s medicinskom ga poviješću povezuju i brojni zavjetni darovi izloženi u posebnoj kapeli, koji svjedoče o pogibelji na moru, padu s visine, operaciji djeteta i tolikim drugim pojedinačnim pričama o trpljenju, nadi i sreći.
Na današnjem Titovu trgu, pored Trsatskih stuba, stajala je nekada zgrada trgovca Šimuna Adamića, u kojoj je početkom 19. stoljeća djelovala jedna od privremenih bolnica za zaražene od „škrljevske bolesti“. Ta je bolest, koju je imenovao Giovanni Battista Cambieri, uskomešala Europu i mijenjala udžbenike, a danas se smatra tek endemskim sifilisom i dijagnostičkom modom.
Od Fiumare je do Staroga grada tek nekoliko desetaka metara: malo za pješaka, a mnogo za povjesničara… Čak i ako ne računamo terme iz vremena rimskog naselja Tarsatike, povijesni izvori ukazuju na to da je prva poznata bolnica u Rijeci bila smještena „u predjelu zvanom sv. Sebastijan“. Ne zna se pouzdano kada se preselila i kada je dobila ime Sv. Duha, no svoju je namjenu pronašla na novoj lokaciji nasuprot crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije: igrom duhovite sudbine, na mjestu zgrade danas je trgovina medicinskom opremom.
Iza zgrada koje gledaju na Korzo ugnijezdio se Trg Riječke rezolucije, na koji gleda Palača municipija. U tom će prostoru povremeno djelovati i druge ustanove, pa i Gradska bolnica, preseljena ondje 1786., za čije je potrebe osnovana posebna „vladarska zaklada“ i u kojoj je utemeljena i primaljska škola, vjerojatno prva javna u Hrvatskoj. Bolnica nije dugo mirovala: 1823., u prisustvu mađarskog guvernera, preselit će u zgradu na današnjoj adresi Fiorella La Guardije 1, u kompleks bivše tvornice voska. U pripadajućem vrtu sagrađena je duševna bolnica, jedna od prvih na južnoslavenskom prostoru, a ovamo je preseljena i gradska ubožnica. Desno od glavnog ulaza nalazio se od 1858. prozor s okruglo pokretnom pločom za prijam neželjene novorođenčadi koju bi nesretne majke noću ostavljale na brigu društvu.
Samo tristotinjak metara dijeli bivšu zgradu Gradske bolnice od crvenkaste zgrade na današnjoj adresi Viktora Cara Emina 5: otvorena 1942. kao „Kuća općinske skrbi“, pružala je krov i topli obrok brojnim siromasima da bi, u poslijeratnom razdoblju, udomila najprije Školu za medicinske sestre s internatom, potom Građevinski fakultet, i napokon Fakultet zdravstvenih studija, prvi u Hrvatskoj posvećen u cijelosti obrazovanju neliječničkih zdravstvenih kadrova, ponajviše zaslugom prvog dekana Alana Šustića.
S prozora Fakulteta zdravstvenih studija pogled puca na riječki, dakle zapadni, dio Klinličkog bolničkog centra. Kao što se godinama Bolnica useljavala s prošlog lokaliteta, tako se i sada, sporim, ali vječnom nadom hrabrenim ritmom, iseljava na Trsat. Gradske vlasti uspjele su sredinom 19. stoljeća, darujući državi teren, preseliti u Rijeku Vojnu pomorsku akademiju koja će udomiti ne samo vrhunske nastavnike, već i manje-više sve buduće najviše pomorske časnike Monarhije. Kada se još jednom budu promijenile granice i slegnuo dim rata, zdanje će 30-ih godina prošloga stoljeća biti prepušteno Gradskoj bolnici Sv. Duha.
Na strani prema današnjem željezničkom kolodvoru, u dijelu kompleksa koji danas nastanjuju riječka i županijska javna vatrogasna postrojba, Klinika i Fakultet dentalne medicine, još je 1720-ih ustrojen lazaret Sv. Karla radi zaštite grada od unosa zaraze s pristiglih brodova. Akademija je i prije veze s bolnicom imala svoj povijesnomedicinski uzlet: svega mjesec dana nakon što je Wilhelm Conrad Röntgen otkrio rendgenske zrake, Peter Salcher, koruški fizičar i nastavnik na Akademiji, 1896. je organizirao njihovu prezentaciju riječkoj javnosti, proizvevši prvi rendgenski snimak u Hrvatskoj.
Na samom jugozapadnom uglu kompleksa Kliničkog bolničkog centra, Mlakom i Krešimirovom ulicom dominira zgrada Nastavnog zavoda za javno zdravstvo: tijesno povezan s djelatnošću KBC-a, a opet, potpadajući pod Županiju, Zavod dijeli zgradu s Domom zdravlja. Zavod je, prije svega, životno djelo riječkog učenika Andrije Štampara, Kajetana Blečića.
Zaokruživši „putovanje“ riječkim zdravstvenim točkama i institucijama, skrećemo „Nad lazaret“, na brdo ponad KBC-a, do zgrade Medicinskog fakulteta. Početkom 20. stoljeća braća Antonio i Costantino Branchetta daruju gradu sredstva za gradnju ubožnice. Prvu nagradu na natječaju osvaja projekt „Zrak i svjetlo“ Giulija Salvadora i Carla Pergolija. Unutarnji je prostor, dizajniran da udomi 300 odraslih i djece, bio podijeljen na ženski i muški odjel, a raspolagao je i ambulantom, sportskom dvoranom, kazalištem i kinom. U današnjoj Predavaonici 1 bila je kuhinja, a u Predavaonici 2 kapela. U parku je bilo posađeno više od stotinu stabala, zimzelenih grmova i aleja kestena. Iz te zgrade u kojoj je, u početku, dobrota donatora i građana pomagala stotinama gladnih i napuštenih, danas svake godine izlaze stotine pametnijih i sposobnijih mladih ljudi koji će sebe i svoju profesiju ponuditi društvu vraćajući mu uložena sredstva i nade. I, naravno, mladih ljudi koji će Hrvatskom i svijetom širiti priču o gostoljubivom gradu sjajne medicinske tradicije.
Više o sadržaju Maloga vodiča saznajte u razgovoru s prof. dr. sc. Amirom Muzurom na Radiju Rijeci.
Naslovna fotografija: Novi list (Nikola Blagojević)