Prof. dr. sc. Nikola Petković
Socijalna distanca otvorila je nove dimenzije bliskosti, a nakon što ovo prođe vjerujem da će svijet biti bolji i ljepši.
Pisac, profesor, a od nedavno i planinar, vječiti dječak s Korza koji otvorenih očiju gleda svijet i čudi mu se u naivnosti koju samo temeljna iskrenost može odražavati, Nikola Petković nepresušno je vrelo tema za razgovor, ideja, opservacija, postavljanja dilema, poput recimo pitanja intelektulanog vlasništva, autorskih prava u cyber realnosti, svladavanja ograničenja koje nam nova stvarnost nameće dok se pokušavamo prilagoditi, gdje se, priča nam Nikola Petković, solidarnost pokazala kao jedno od sigurnih rješenja.
Prof. dr. sc. Nikola Petković redoviti je profesor u trajnom zvanju na Odsjeku za kulturalne studije Sveučilišta u Rijeci. Osim na matičnom sveučilištu predavao je i predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te na Fakultetu političkih znanosti. Prije povratka u Hrvatsku 2003. predavao je na nekoliko američkih sveučilišta, a od povratka kao gostujući istraživač i profesor boravio je na Sveučilištu Cornell i onome u Tel Avivu. Autor je dvadesetak knjiga raznih rodova, vrsta i žanrova. Od 2011. do 2018. bio je predsjednik Hrvatskog društva pisaca, i godinama je bio kolumnist Novog lista gdje je posljednjih desetak godina svakog ponedjeljka pratio i ocjenjivao recentnu pjesničku produkciju.
Istina, okolnosti uslijed pandemije izazovne su svima, ali Petković ipak pronalazi pozitivne strane u istraživanju mogućnosti što ih pruža nova realnost.
“Moj normalni radni dan savršeno se uklapa u sve parametre takozvane nove normalnosti. Sve radim kao i prije: čitam, istražujem, pišem, prevodim, pripremam i održavam predavanja, sastančim nekad s manje, nekad s više smisla, a sve što imam za posredovati diseminiram on-line” započinje razgovor Petković, prvo s impresijama o radu sa studentima.
“Naravno da je najvažniji kontakt sa studentima koji su se uglavnom vratili svojim domovima; ‘viđamo’ se i slušamo dvaput tjedno, predavanja idu uobičajenim ritmom i ni po čemu se ne razlikuju od onih uživo, osim što su studenti daleko aktivniji, redovitiji u pohađanju nastave, agilniji u komunikaciji, i mislim da sva ova gungula i strka ima i svoje kolateralne koristi” ističe Petković zanimljivu opservaciju.
Objašnjava da, iako sada fizički udaljen od studenata, rijetko se kada, ako ikada, osjećao bliži i povezaniji s njima.
“Puno nam znači to druženje u terminima predavanja, neki proof of life, da se izrazim rječnikom otmičara, jer, ipak, Nepoznat Netko, oteo nam je mnoge dimenzije života i to na duže vrijeme, ali nam je i, ne računajući na to, otvorio neke dimenzije bjelodanog što nam je u vrevi i jurnjavi promicalo pred očima. Osjećam, i to duboko, da se neke vrijednosti prevrednuju, da se puno manje toga uzima zdravo za gotovo, i da je socijalna distanciranost, udaljenost u prostoru, na neki tek naoko paradoksalan način, otvorila nove dimenzije bliskosti” kaže u razgovoru Petković.
Na pitanje može li konkretizirati, primjerima potkrijepiti svoj doživljaj, Petković objašnjava kako osim te doslovno pulsirajuće bliskosti sa studentima koji su, kako tvrdi, zaista pokazali zrelost, odgovornost, ranjivost, otvorenost, empatiju, solidarnost, osobine koje svi dijelimo, a rijetko ih, bez nelagode, komuniciramo…
“I, mogao bih nabrajati do isteka važeće mi propusnice” – nastavlja on. Kaže i kako su sve to pokazali i kolege s kojima dok je postojao slobodan protok ljudi, dobara, prometala, nije imao potrebe na ovaj način komunicirati.
Naime, sputavanje, restrikcije, ukidanja sloboda kretanja, bez obzira u ime čega, iako u ovom slučaju, objašnjava Petković, po njegovu mišljenju opravdano, u ime zdravlja i života, opet su na neki neobičan, neočekivan način, potaknule protok ideja, zamisli, inicijativa, koje mu nikada prije nisu padale na pamet.
“Primjerice, prije dva tjedna shvatio sam da mi studenti nemaju primjerak romana o kojemu smo trebali raspravljati. Knjižnice ne rade, knjižare jednako tako, knjige online nema… i, ne bez nelagode – jer sam itekako ne samo upoznat nego sam godine proveo aktivno se zalažući za poštivanje autorskih prava – nazvao sam izdavača, objasnio mu situaciju i zamolio za pomoć. Moj kolega, renomirani izdavač i urednik, Seid Serdarević, nije časio ni časa. Unutar pola sata poslao mi je zaštićeni PDF knjige. U poruci je napisao da moli studente da primjerke zadrže za sebe, jer ovo nije uobičajena praksa, ali je istoga trena razumio situaciju, a moju je nelagodu razvodnio riječima: izvanredno stanje podrazumijeva izvanredne reakcije! Jednaka se stvar dogodila s VBZom, odakle mi je urednik i književnik, prijatelj, Drago Glamuzina, ovaj čas, poslao PDF romana do kojega moji studenti na drugi način nisu mogli doći. Kolegica pak sa zagrebačke talijanistike čiju sam knjigu o Fulviu Tomizzi koristio u predavanjima, također mi je poslala e-verzije njezinih tekstova koji se bave Tomizzom, s jednom jedinom željom: da i meni i studentima pomogne i unormali novu normalnost. Radi se o Sanji Roić” objašnjava Petković. Ističe dalje da takvih primjera ima još, ali ova tri su mu se “usjekla u pamćenje”.
“I znam da ih nikada neću zaboraviti: hvala Seide, hvala Drago, hvala Sanja. Prelijepo je kada se u vremenima koja nikome u ovoj priči nisu jednostavna oslobodi ono što ionako stanuje u nama, a to je uzajamnost, solidarnost, razumijevanje. Ne želim se samo nadati da će ova trijada, nastaviti trajati i kada se utišaju zavičajni odjeci pandemije -“ poručuje Nikola Petković.
Na pitanje zbog čega je tako uvjeren, odgovara da nekako zna da će ne samo preživjeti nego da će u mnogim segmentima svijet biti bolje i ljepše mjesto.
“Jer, nakon ovog iskustva kroz koje prolazimo, bojim se da neće biti mjesta za neutralnost: totalitaristi će se nadati osvježenju populizma, nastojat će sputati i građanska i ljudska prava, postoji bojazan od diktatura za koje će postojati plodna tla, od ranjene ekonomije do ojačanih nacionalizama i ksenofobije, ali duboko sam uvjeren da im to neće dopustiti oni među nama koji, ne samo da su svjesni opasnosti koje su pred nama, nego i znaju da su uzajamnost, solidarnost, razumijevanje neprocjenjivi. Ako su se mogli probuditi kad nam je bilo najteže, na nama je da ih držimo budnima i aktivnima i da njima popravljamo svijet” – uvjerljivo je optimističan Petković.
Netko kome je mašta alat, a slova simboli na putu traganja, zasigurno ipak ima i neki svoj životni moto, vjerojatno zapravo i više njih, a Petković to i potvrđuje:
– Zanimljivo kako je prije pandemije bio trademark pozitivne rezignacije: „Nemam nikakvih očekivanja, dakle, ništa me neće razočarati.“ Sada kao da ta rečenica dolazi iz nekog drugog svijeta…Mislim da ću za ovu priliku posuditi sinovljev moto: „Pomalo”.
Na pitanje kako u novim okolnostima uklapa aktivnosti iz “redovnog života”, uspijeva li u tome uopće, ili je i tu došlo do kompletno nove arhitekture aktivnosti i kako se, kada govorimo o slobodnom vremenu i nekim drugim zanimacijama izvan poslovnih, prilagođava, Petković je vrlo jasan:
“Uvijek sam bio neprilagođen. Konačno sam u raju! “ – zaključuje s dozom humora. No, ipak ima hobije, to su inače sportsko udičarenje i bicikliranje, međutim sada…Ima i tu kombinacija i permutacija, ali i novina.
“Prvo ne upražnjavam, jer čini se, nije dozvoljeno zbog izostanka socijalne distance s ulovom, ali je zato ovo drugo hipertrofiralo. Bicikliram “manijakalno”. I počeo sam planinariti. Sa sinom dnevno obilazim šume i planine, a nešto smo se zapetljali i u stolariju. Sretan sam što puno čitam i nešto i pišem, tako da ovi dani prolaze sadržajno i, zbog izostanka jurnjave i života između barem tri grada koji mi je u normalnim okolnostima normala, imam vremena sjesti, uzeti knjigu u ruke, notes sa strane… i „pomalo“ – poručuje na kraju prof. dr. sc. Nikola Petković.
Piše: Tanja Čorak