U sklopu održavanja Dana Rajka Grlića u prepunoj je kinodvorani Art-kina Croatia u utorak, 24. rujna 2024. u večernjim satima održan okrugli stol pod nazivom ”Zaborav i zaboravljanje: zaboravljene književnice i književnici, glumice i glumci, redateljice i redatelji, novinarke i novinari, filozofkinje i filozofi”. Moderirala je rektorica Sveučilišta u Rijeci prof. dr. sc. Snježana Prijić Samaržija, a sudjelovali su: glumica Edita Karađole Šegvić, književnik Ante Tomić, redatelj Goran Marković i novi počasni doktor Sveučilišta u Rijeci prof. art. Rajko Grlić.
Okruglom je stolu prethodilo prikazivanje kratkog dokumentarnog Grlićevog filma ”Pitka voda i sloboda”, snimanog u etapama i to u 3 dijela. Prvi je dio snimljen 1973. i trajao je svega jednu minutu. Komisija za pregled filmova SR Hrvatske zabranila ga je za javno prikazivanje. Nastavak tog filma ”Pitka voda i sloboda 2” snimljen je 1986. a godine 1998. snimljen je ”Pitka voda i sloboda 3”, nastavak prethodnih dvaju filmova. Priča je to o jednoj partizanskoj spomen-ploči i gradskoj špini u malom istarskom mjestu Bermu, a govori o vodi i slobodi, odnosno o nedostatcima iste te o zaboravu.
Upravo je sam glavni akter ovih Dana i počasni gost okruglog stola prof. art. (a od danas i dr. h. c.) Rajko Grlić predložio ovu temu za okrugli stol.
Čini mi se da živimo u kulturi koja olako zaboravlja, a politike olako manipuliraju kolektivnim zaboravom. na našim se prostorima svakih nekoliko desetljeća izbriše povijest pa se piše neka nova, koja često izostavlja broje aktere koji su ju sukreirali, naglasio je Grlić te čestito Rijeci što su u dijelovima Starog grada postavljene ploče s nazivima ulica, kako trenutnima, tako i onima kroz povijest. To je jedan dobar praktični primjer borbe protiv zaborava, dodao je.
Ličnost koju je Grlić odlučio predstaviti kao zaboravljenu bio je, danas rijetko spominjani, Vladimir Kristl, buntovni zagrebački avangardni umjetnik, filmski redatelj, animator, crtač i slikar, koji je svojim crtanim filom ”Don Quijote” u produkciji Zagreb-filma, uz pomoć suvremene kakofonične glazbene podloge i svojim krajnje minimalističkim geometrijskim likovima, okrenuo sve postojeće konvencije crtanog filma naglavačke, a kojem zagrebačka škola crtanog filma duguje dobar dio svoje slave.
Svjesna sam da je sve što radim samo ovaj čas i gotovo, pogotovo što je to kazalište. Kada se sjećam, uglavnom se sjećam mojih vršnjaka, recimo Slavice Jukić iz Zagrebačkog kazališta mladih (ranije Pionirskog kazališta) i toliko radila s tim mladim ljudima, a radila je i sa Zvjezdanom Ladikom. Izgaralo se, mnogi su postali poslije poznati glumci, a ona je, primjerice, zaboravljena, ispričala je Karađole Šegvić te dodala kako zaborav ima veze i s ljuskom lijenošću da nešto kvalitetno zabilježimo, dokumentiramo i pokušamo ostaviti trag o nekom ili nečem što nam je važno.
Iako ne smatram da je zaborav nužno nešto loše, svakako nije dobro da primjerice spomen-ploče netragom nestaju, tko god ih postavio. Zaborav je oružje diktatora koji uklanja sve što smatra neprijateljskim, naglasio je Tomić.
Markoviće je iz zaborava pokuša iščupati Vuka Babića, srbijanskog redatelja i scenarista te najavio kako je dobio prijedlog da dovrši jedan njegov nedovršeni film, te da će taj prijedlog prihvatiti. Babića se prisjetio i Grlić te kazao da nije bilo njega, kako nikad ne bi snimio film ”U raljama života”.
