Na Rektoratu Sveučilišta u Rijeci održan je tradicionalni blagdanski prijam. Rektorica Sveučilišta u Rijeci prof. dr. sc. Snježana Prijić Samaržija uručila je zahvalnice znanstvenicima, umjetnicima i studentima za ostvarena postignuća tijekom tekuće godine. Zahvalnice su dodijeljene onima koji su doprinijeli promicanju, napretku i ugledu Sveučilišta u Rijeci – pojedincima, timovima ili organizacijama i to: dobitnicima državnih nagrada, nagrada Primorsko-goranske županije i nagrada Grada Rijeke, međunarodnih priznanja i nagrada, Nagrada Zaklade Sveučilišta u Rijeci, strukovnih nagrada, sportskih nagrada te studentima dobitnicima raznih nagrada, kao i studentima vrhunskim sportašima. Posebne zahvalnice dodijeljene susastavnicama Sveučilišta, koje su pratile institucijske iskorake u domeni sveučilišnih prioriteta.
Rektorica je održala prigodni govor u kojem je zahvalila laureatima na njihovom doprinosu u ovoj godini te se osvrnula na godinu koja se bliži kraju:
Dopuste mi da iskoristim ovu prigodu i za jedno prigodno promišljanje. U godini koja je na izmaku, Sveučilište u Rijeci je dobilo potvrdu da je europsko Sveučilište treće generacije. Postali smo članom YUFE mreže europskih sveučilišta, najveće i najbolje ocijenjene europske alijanse. U ekspertnoj pilot-evaluaciji društvenog angažmana europskih sveučilišta, unutar projekta TEFCE, UNIRI je dobio posebne pohvale za suradnju sa zajednicom: preporučeno nam je da brendiramo jedinstvenu europsku kvalitetu projekata sa zajednicom i za zajednicu, uključenost studenta i integrirane interdisciplinarne znanstveno-razvojne centre. Posljednji akreditirani je Centar za studije mira i konflikata, a u pripremi je Centar za umjetnu inteligenciju i kibernetičku sigurnost. Postali smo prepoznatljiva institucija koja predstavlja RH i regiju u Europi – University Bussiness Forum, European Forum Alpbach, članovi smo užih tijela u EUA, najveće europske sveučilišne asocijacije.
Mnogi će reći, sve je to lijepo, ali nema vas na najvažnijim ljestvicama rangiranja. Istina, još uvijek nismo na THE, niti na Šangajskom popisu. To me navodi na pitanje, što to čini jedno sveučilište izvrsnim? Mjeri li se naša izvrsnost mjestom na ljestvicama? Sigurno mjeri. Ne treba relativizirati značaj kriterija koji su uključeni u sustavima rangiranja. Ulažemo velike napore da prikupimo i strukturiramo podatke te da povećano ulažemo u znanost kako bismo popravili svoju produkciju.
Međutim, može li se autentičnost akademskog života svesti na mjesto na rang ljestvici komercijalnih tvrtki? Znamo da postoje kratice kako se popeti na ljestvici. Proračunski novac možemo ulagati u indikatore koji se mjere, vezati ugledne znanstvenike i nobelovce za sveučilište kako bismo povećali kvantitativne pokazatelje publiciranja. To je dobro poznata društvena igra koju ovog trena igraju sveučilišta u Europi, a još više ona u svijetu. Trebamo li je i mi igrati? Vjerojatno trebamo jer nemamo izbora.
Međutim, sve češće se na sastancima EUA govori o problemima kvantitativne metrike sadržane u kriterijima rangiranja, koja generira neočekivane rezultate. Kriza reproducibilnosti ukazuje na posljedice pritiska za objavljivanjem, povećava se incidencija akademske ne-čestitosti, plagiranja, fabriciranja, falsificiranja. Mladi znanstvenici su pod stresom, sve se češće izvješćuje o depresivno anksioznim stanja doktorskih studenata. Mladi znanstvenici nam ne vjeruju da su sveučilišta prostor traganja za istinom i njegovanje strasti za spoznajom, već ga prije vide kao prostor stvaranja dobrih mreža i stjecanje vještina preživljavanja u surovo kompetitivnom akademskom svijetu.
Još jednom postavljam pitanje što su to izvrsna sveučilišta? Moram priznati, pred visoko rangiranim, preferiram kvalifikacije poput prostora traženja i njegovanje slobode i talenata, sučeljavanja ideja, njegovanje kritičkog mišljenja, otvorenosti idealima prosvjećenosti, visokog indeksa zadovoljstva članova. Međutim i ove se kvalifikacije pojavljuju kao opća mjesta.
Dopustite mi i jedno gotovo anegdotalno zapažanje. Bila sam na prigodi gdje su sudjelovali najviši predstavnici države i društva, a gdje se izvodio dio monologa iz Krležinog djela ‘Na rubu pameti’. Svi znamo da protagonist, Doktor, razočarani i cinični intelektualac zdvaja nad društvenim okolnostima u kojima se zatekao, u kojem je javno progovorio i suprotstavio se društvenom licemjerju elita, gubljenju ideala časti i istine radi osobnih probitaka. Glumac dobiva na kraju snažan aplauz, prepun odobravanja. Krleža je bio nepokolebljivi kritičar od sadržaja ispražnjene moći i njezinih nositelja. Jedino što mogu zaključiti je da su se svi/smo svi u dvorani poistovjetili s Doktorom i odobravali kritiku elita. Kako to? Pitam se s Vojkom V.
Nevjerojatna je lakoća izgovorene riječi kao što je nevjerojatna težina samo-razumijevanja. Razmjenjujemo opća mjesta i odbacujemo stvarnu odgovornost. Ova me prigoda navela na misao da je autentičnost ono što čini vrlog čovjeka, ali i izvrsno sveučilište. A autentično sveučilište je ono:
- koje prepoznaje stvarna značenja riječi – slobode, izvrsnosti, autonomije i ne koristi ih samo u marketinške i političke svrhe zaštite samovolje
- koje razlikuje supstanciju od forme, istinu od konstrukcija; i ne, nije sve u stvaranju percepcije i samo-kreiranju reputacije
- koje razlikuje svoje snage od svojih slabosti, a spremno je priznati i suočiti se sa slabostima i učiti od boljih
- koje živi svoju odgovornost, ne traži isprike prebacujući ih na druge, na način da sve dobro dolazi od nas, a sve loše od onih drugih
- koje shvaća da ‘moć nije nikada u onome što radi jedna osoba, već u onome što radi mnogo ljudi – kao dio velikog, organiziranog i fokusiranog napora’.
To je, na kraju krajeva, stalni i nezaustavljiv poriv da se radi i doprinosi, iskreno i suštinski. Radi uvjerenja, samo-ispunjenja i općeg dobra.
Hvala još jednom, želim Vam svako dobro povodom nastupajućih blagdana.
