Danas, 9. veljače 2022. u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku održana je komemoracija za nedavno preminulog akademika Daniela Rukavinu. Akademik Rukavina preminuo je 31. siječnja 2022. u 85. godini života. Bio je voditelj Zavoda za biomedicinske znanosti u Rijeci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dugogodišnji rektor Sveučilišta u Rijeci, počasni doktor znanosti (doctoris honoris causa) i professor emeritus Sveučilišta u Rijeci, profesor i dekan riječkog Medicinskog fakulteta, kao i dobitnik Državne nagrade za znanost za životno djelo, nagrada za životno djelo Primorsko-goranske županije i Grada Rijeka te brojnih drugih nagrada i priznanja. Komemoraciju su zajednički organizirali: Primorsko-goranska županija, Grad Rijeka, Sveučilište u Rijeci i Medicinski fakultet u Rijeci. Ovom se komemoracijom sveučilišna zajednica u dubokoj tuzi oprostila od jednoga od svojih najistaknutijih članova, koji je i u godinama nakon umirovljenja bio iznimno aktivan znanstvenik. Gubitak profesora Rukavina za riječku je, ali i hrvatsku akademsku zajednicu, nenadoknadiv.
Rektorica Sveučilišta u Rijeci prof. dr. sc. Snježana Prijić Samaržija, kao i dekan Medicinskog fakulteta prof. dr. sc. Goran Hauser nažalost su, zbog zdravstvenih razloga, bili spriječeni doći na komemoraciju. Rektorica je snimila svoju videoporuku te je ona uvodno reproducirana. U ime dekana Hausera, obratio se prodekan za poslovne odnose Medicinskog fakulteta prof. dr. sc. Josip Španjol.
Govornici su izrazili duboke izraze sućuti obitelji i suradnicima akademika Rukavine, a u nastavku donosimo njihove govore, integralno, no ipak u nešto skraćenim verzijama.
Rektorica Prijić Samaržija započela je svoj govor iznošenjem najvažnijih fakata iz prebogatog života akademika Rukavine, a potom dala i osobni osvrt:
Daniel Rukavina rođen je 22. veljače 1937. godine u Sarajevu. Medicinski fakultet završio je u Zagrebu 1962. godine, a iste godine počeo raditi kao asistent na Zavodu za fiziologiju i imunologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Doktorat znanosti postigao je 1971. godine na Sveučilištu u Zagrebu. Za redovitog profesora fiziologije i imunologije izabran je 1982. godine. Cijeli svoj radni vijek, više od 47 godina, proveo je na Sveučilištu u Rijeci. Više od 25 godina bio je predstojnik Zavoda za fiziologiju i imunologiju na Medicinskom fakultetu. U 3 je navrata bio prodekan za znanost, a u 2 mandata je dekan Medicinskog fakulteta. Za vršitelja dužnosti rektora izabran je 2000. godine, a od 2001. godine tijekom 2 mandata bio je rektor Sveučilišta u Rijeci. U 2 navrata biran je za predsjednika Rektorskog zbora hrvatskih sveučilišta. Bio je redoviti član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske od 1990. U povijesti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti prvi je redoviti član Razreda za medicinske znanosti po domicilu izvan Zagreba. Utemeljio je i do posljednjih trenutaka vodio Zavod za biomedicinske znanosti u Rijeci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U povijesti HAZU-a to je prvi znanstveni zavod iz područje medicine osnovan izvan Zagreba.
Rijetki su oni koji su dali i koji će moći dati tako značajan doprinos razvoju Medicinskog fakulteta i Sveučilišta u Rijeci i njegovom izrastanju u suvremeno europsko istraživačko sveučilište. Akademik Daniel Rukavina ostvario je značajna znanstvena postignuća u području imunologije i transplantacije i visoku svjetsku prepoznatljivost u istraživačkom području imunologije reprodukcije čime je stekao status jednog od najuglednijih hrvatskih znanstvenika u području biomedicinskih znanosti. Znanstvenoistraživački i stručni publicistički opus Daniela Rukavine sastoji se od čak 907 naslova a brojna je pozvana predavanja održavao na najpoznatijim sveučilištima u Europi. Akademik Rukavina izgradio je znanstvenu školu značajnog međunarodnog ugleda i prepoznatljivosti. Prvi je u nas, još prije četrdesetak godina, uveo sustav ‘kruženja mozgova’, kao model za unaprjeđenje znanstvenog potencijala Sveučilišta i kliničke medicine. Za svoj je rad i doprinos dobio je preko 70 visokih nagrada i priznanja, između ostalih i najviše državne nagrade i brojne međunarodne nagrade i priznanja.
Sveučilište u Rijeci, ali i cijelu akademsku zajednicu, istinski je potresla vijest o smrti akademika Daniela Rukavine. Zbog njihove životne energije i neuobičajene ljudske snage, kao i kod svih izuzetnih ljudi, ne možemo pojmiti da naš raniji rektor i professor emeritus nije više s nama. Rektor Rukavina bio je čovjek institucije; Sveučilište bilo njegov život i njegov drugi dom. Ipak, uvijek je, onako gospodski, ne želeći miješati privatno i poslovno, a ipak s puno emocija, isticao važnost njegove obitelji. Ovakvi životni putovi traže snažne suputnike, podršku i stabilnost koju mu je mogla osigurati samo njegova životna ljubav – njegova supruga Ida. Gospođa Ida, sin Milan sa suprugom, voljena unuka Lucija te sestra Ljerka s obitelji bili su mu sigurna luka, koja treba svima izuzetim ljudima.
Kada mi je akademik Rukavina ukazao čast pozvavši me da doprinesem kratim tekstom njegovoj monografiji – taj sam tekst naslovila ‘Daniel Rukavina ili O vrlini’. Ime i lik akademika Rukavine vežem s vrlinom kao takvom; on je svjedočio da je istinski napor i postignuća moguće oplemeniti entuzijazmom i iskrenom željom za javnim dobrom. Uvijek je podsjećao da postoji jasna i bitna razlika između puke osobne ambicije i osobne ambicije da se obavi dobar javni posao za opće dobro. Ključno mu je bilo za svakoga da je motiviran ispravnim ciljevima, ali i da je ispravno učinjeno. A to je i definicija vrline.
Samo neki među nama imaju sreću u životu sresti ljude koji im pokažu kuda krenuti i koji ih na tom putu hrabre. I samo neki među nama imaju sreću da su se ti izuzetni ljudi upravo njima okrenuli. Ja sam imala tu sreću. Akademik Rukavina nije bio moj znanstveni mentor; njegovo je područje biomedicima, a moje filozofija. Ali je bio moj mentor i često smo i mnogo, posebno u posljednje vrijeme, razgovarali o vrlinama. Posljednje hvala, dragi akademiče, s nadom da ću Vašu poruku, prenesenu meni, uspjeti prenijeti dalje…
Prodekan za poslovne odnose Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci prof. dr. sc. Josip Španjol, u ime dekana Hausera i Medicinskog fakulteta, rekao je:
Prije točno 60 godina Daniel Rukavina, kao mladi asistent, počeo je raditi na našem Medicinskom fakultetu. Hipokratova zakletva jasno kaže da svoje kolege liječnici moraju poštivati kao braću, a svoje učitelje kao roditelje; u tome smo smislu mnogi od nas izgubili ‘oca’. Njegov je doprinos u dvama dekanskim mandatima Medicinskome fakultetu neprocjenjiv, kao i njegov rad i učešće u timu prof. Frančiškovića, kada je u Rijeci izvršena prva transplantacija bubrega. Također je ojačao suradnju KBC-a Rijeka, Medicinskog fakulteta i Sveučilišta. Medicinski će fakultet nastaviti prosperirati na njegovom radu, njegovim idejama i vrijednostima koje je usadio u nas!
Prof. dr. Alen Ružić, ravnatelj, obratio se u ime Kliničkog bolničkog centra Rijeka:
Još u nevjerici, suočeni s činjenicom da nas je napustio naš dragi akademik, cijenjeni učitelj i poštovani professor emeritus Daniel Rukavina, teško pronalazimo riječi kojima bismo opisali ovaj gubitak. Kada se samo sretnemo s faktografijom iz biografije cijenjenog akademika, osvijestimo da smo imali prilike poznavati rijetko vrsnu osobu. Akademska je zajednica ostala, bez sumnje, bez jednog od svojih najcjenjenijih članova. Sveučilišna povijest Rijeke vjerojatno ne bi bila ovako sjajna i priznata da nije bilo Daniela Rukavine.
On je svoju energičnost i želju za sudjelovanjem i radom dokazivao i pokazivao pri svakom novom susretu, a često spretnošću, lucidnošću i kompetencijom ostavljao bez riječi ljude koji možda do tada nisu imali prilike sresti ga te nisu znali s kakvim iznenađujuće snažnim i svježim karakterom komuniciraju. Njegove su kompetencije zaslužne za mnogo dobrih inicijativa u akademskom životu i znanstvenom radu, a uvijek se zalagao za ukupan napredak struke i sveučilišne zajednice.
Suvremena klinička medicina temeljena je na znanstvenim dokazima, a translacijska medicina po službenoj je definiciji interdisciplinarna grana biomedicine usmjerena povezivanju pretkliničkih metoda, općoj afirmaciji najbolje znanstvene metodologije, cjeloživotnom učenju i radu s integracijom pretkliničkih znanosti u potrazi za odgovorima na klinička pitanja te konačnim ciljem unaprjeđenja zdravstvene zaštite, rutinske prakse i dobrobiti bolesnika, dobrobiti društva.
Još dok je ova definicija bila daleko od svoje prepoznatljivosti, desetljećima prije njene prihvaćenosti kao ključne paradigme moderne medicine, bez spominjanja njene uloge kao temelja današnjih razvojnih europskih politika pri pozicioniranju znanosti u zajednici, akademik Rukavina vizionarski je takvu praksu implementirao, i bio njezin inspirativni pokretač. Pokrenuo je rasadnik mladih znanstvenika, bio poticatelj talenata i stvaratelj vrhunske znanosti. Trajno je, nadilazeći aktualne međunarodne kriterije izvrsnosti, navedenu praksu provodio i bio daleko ispred svojeg vremena.
Iz njegove osobne i znanstvene jedinstvene radne energije i kreativnosti, nesebičnosti, istinske i beskompromisne izvrsnosti u svemu što je radio, iz njegovog liderstva, izrasli su brojni dosezi koji su značajno doprinijeli razvoju KBC-a Rijeka i utemeljenju statusa kliničke, znanstvene i nastavne ustanove – istinske sveučilišne bolnice, na čemu smo mu vječno zahvalni.
Pamtit ćemo ga kao dobrog učitelja, vrsnog znanstvenika, osobu nepresušne energije i znanja, akademika i prijatelja dobrih ideja, na njegovu putu u dobra spominjanja…
U ime Grada Rijeke obratio se gradonačelnik g. Marko Filipović:
Naš se grad može podičiti cijelim nizom znamenitih i zaslužnih osoba, koje su na neki neizbrisiv trag i svojim djelovanjem zadužili svih nas. Ipak, samo nekolicina se posebno ističe, a upravo je akademik Daniel Rukavina jedan od tih posebnih.
Bio je liječnik, znanstvenik, profesor, rektor… no prije svega čovjek, veliki čovjek, koji je posjedovao one iskonske vrline – dobrotu, poštenje, plemenitost; čovjek pun znanja, uvijek spreman pomoći drugome te nesebično prenijeti svoje znanje.
Cijeli je profesionalni vijek posvetio znanosti. Za vrijeme njegovog rektorskog mandata, pamtimo njegov ogroman doprinos izgradnji sveučilišnog Kampusa na Trsatu te dinamičan razvoj riječkog Sveučilišta.
Rijeci i Kvarneru, Sveučilištu i Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti podario je skoro punih 6 desetljeća predanog rada na istraživanju i razvoju znanosti iz područja imunologije, fiziologije te njima srodnih područja. Svojim je djelovanjem ostavio neizbrisiv trag u svim segmentima znanstvenog i javnog života naše regije.
O predanom radu akademika Rukavine svjedoče brojne knjige i znanstveni radovi kao i niz značajnih nagrada i priznanja, pa tako i Nagrada Grada Rijeke za životno djelo, koja mu je dodijeljena 2012. godine. Osim te nagrade, Grad Rijeka još mu je 1987. godine dodijelio Godišnju nagradu za znanstveni doprinos, a još davne 1970. godine i Srebrnu plaketu Skupštine Općine Rijeka.
Sjećat ćemo ga se s poštovanjem i zahvalnošću, a njegov lik živjet će među svima nama koji ćemo koristiti rezultate njegova rada. Djelo i doprinos akademika Daniela Rukavine ostaje trajno svjedočanstvo o čovjeku koji je u svojoj ljudskoj i znanstvenoj veličini ostao jednostavan, pristupačan i blizak svima. To mogu samo rijetki; stoga je Riječanima i Rijeci bila velika čast živjeti uz Daniela Rukavinu.
Hvala Vam, akademiče!
Uslijedilo je obraćenje primorsko-goranskog župana, g. Zlatka Komadine, u ime Primorsko-goranske županije:
Opraštamo se od akademika Daniela Rukavine, velikog intelektualca, vrhunskog znanstvenika, sveučilišnog profesora, dugogodišnjeg rektora Sveučilišta u Rijeci, a nadasve jednostavnog i dragog prijatelja, koji je ostavio neizbrisiv trag u našim životima i našoj zajednici. Svojim radom i postignućima obilježio je značajno razdoblje u razvoju Medicinskog fakulteta te modernog riječkog Sveučilišta u kojem je aktivno djelovao gotovo 5 desetljeća.
Brojna priznanja koja je akademik Rukavina primio u svojoj bogatoj sveučilišnoj i znanstvenoj karijeri, a koja je odavno nadišla prostor ove Županije i Hrvatske, značajno su doprinijela ugledu riječkog Sveučilišta, koje je s pozicije rektora vodio punih devet godina, kao i našeg kraja.
Njegov dolazak na rektorsku funkciju gotovo se poklopio s mojim prvim mandatom župana Primorsko-goranske županije. Veoma brzo složili smo se oko ideje da razvoj naše regije u značajnoj mjeri određuje upravo sveučilišna zajednica kao rasadnik visokoobrazovanih stručnjaka, inkubator znanja i novih tehnologija.
Na sebi svojstven, tih i staložen način, ali čvrsto predan cilju, posvetio se projektu izgradnje Kampusa na Trsatu što je ujedno bila i povijesna prekretnica u radu Sveučilišta u Rijeci. Prvi smo u Hrvatskoj tako krenuli u gradnju ‘riječkog Oxforda’. Izuzetno sam ponosan na činjenicu da na Trsatu danas imamo sveučilišni grad, za što je u velikoj mjeri zaslužan upravo akademik Rukavina.
Drago mi je što je svjedočio i početku izgradnje sveučilišne bolnice, novog, modernog KBC-a koji će omogućiti snažniju afirmaciju te razvoj medicinske znanosti, čemu je profesor Rukavina posvetio cijelu svoju karijeru.
Članovi Županijske skupštine, moji suradnici i ja osobno bili smo nepodijeljenog mišljenja kada smo 2009.godine profesoru Danielu Rukavini dodijelili nagradu za životno djelo. Njegov međunarodni znanstveni doprinos imunologiji, njegov izvanredan doprinos obrazovanju studenata i mladih znanstvenika kao i posebne zasluge u razvoju Medicinskog fakulteta i Sveučilišta u Rijeci, bili su više nego dovoljni argumenti da mu Županija dodjeli to najviše priznanje.
Akademik Rukavina bio je osoba ogromnog znanja, širine i nepresušne energije, veoma jednostavan i uvijek dostupan te spreman na suradnju. Poticao je suradnju Sveučilišta i Županije kroz partnerstvo u kreiranju razvojnih strategija, a u Županiji je veoma brzo pronašao i partnera za osnivanje Zavoda za kliničku i transplantacijsku imunologiju i molekularnu medicinu. Prvog iz područja medicinskih znanosti koji Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti osnovala izvan Zagreba.
Uvijek mi je bilo drago susresti ga, jer mi se čini da sam iza svakog tog susreta bio bogatiji za neko novo saznanje.
Zbog svih njegovih zasluga i iznimnog znanstvenog i profesionalnog opusa Danijel Rukavina jedno je od najvećih imena novije povijesti ovog kraja. Pamtit ćemo ga s osobitim poštovanjem.
Prof. dr. sc. Pero Lučin, pročelnik Katedre za imunologiju, fiziologiju i patofiziologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci te raniji rektor Sveučilišta u Rijeci imao je čast dati zaključenju riječ službenog dijela komemoracije. Prof. Lučin bio je student profesora Rukavine, prorektor u mandatu u kojem je Rukavina bio rektor te na koncu njegov nasljednik na rektorskom mjestu.
Okupili smo se povodom ispraćaja akademika Rukavine, no okupili smo se i da slavimo jedan bogat, intenzivan, produktivan život. Napisati i izgovoriti sjećanja na čovjeka koji je bio dio mojeg života i s kojim sam do jučer dijelio iznimno mnogo, kod mene budi otpor prema nabrajanju činjenica iz životopisa, jer bi ono ostavilo premalo mjesta za čovjeka samoga, a moj je profesor prije svega bio veliki čovjek, kao i veliki znanstvenik, učitelj, mentor i prijatelj.
Profesor Rukavina počeo je svoj put na Medicinskom fakultetu točno prije 60 godina, a njegovim je dolaskom u neku ruku Zavod za fiziologiju i službeno počeo djelovati. Na Zavodu je uspostavio prve programe vježbi iz fiziologije, posebno i vježbe na pokusnim životinjama. Bili su to pionirski dani za Fakultet i često je volio reći kako su mu prve godine rada na Fakultetu bile i najljepše. Bili su to dani ispunjeni neizmjernim entuzijazmom. Na Zavodu je proveo punih 47 godina aktivnog rada, većim dijelom kao predstojnik te još 13 godina kao professor emeritus.
Odmah je upisao magistarski studij i počeo raditi na uvođenju metoda za istraživanje funkcije bubrega. Dolaskom Profesora Vlahovića na Zavod počeo se baviti istraživanjima iz područja imunologije i transplantacije tkiva i organa, što je bilo aktualno u svijetu, a i Rijeka se pripremala za program kliničke transplantacije bubrega. Niz aktivnosti doveo je do prve transplantacije bubrega u Jugoslaviji 1971. godine, a što je silno podiglo ugled medicinske Rijeke.
Osim Zavodu, profesor Rukavina dao je i značajan doprinos razvoju Medicinskog fakulteta, kao dekan u 2 mandata. Fakultet je preuzeo u trenutku krize, na prekretnici smjene generacija i traženja razvojnog puta. Dinamizirao je sve aktivnosti Fakulteta, stabilizirao studije medicine i stomatologije, koji su se u to vrijeme dovodili u pitanje, otvorio 4 nova studija te čak 15 poslijediplomskih studija.
Profesora Rukavinu upoznao sam upravo u to doba, u doba kad je istraživačka grupa ljudi koja se ‘vrtjela’ oko profesora Rukavine bila jedna od najvećih, ako ne i najveća, u bivšoj Jugoslaviji. Tada sam naučio što znači koordinirati projekte, imati inicijativu, odabrati put, promašiti, veseliti se malim pomacima, razumjeti slabosti i snage svakog pojedinca, biti fleksibilan i prilagoditi svoja očekivanja, ali opet gurati u smjeru zacrtanog cilja. Imao sam priliku sve to gledati i upijati takvu kulturu ponašanja, a kasnije sam i sam sve to radio kao voditelj projekata, prorektor, rektor, predsjednik Nacionalne zaklade za znanost i hrvatski pregovarač s Europskom unijom.
Uvijek se trudio okupljati najbolje studente. Danas na Sveučilištu u Rijeci djeluje četrdesetak nastavnika koji su pod njegovim mentorstvom magistrirali ili doktorirali. Mentorstvo je smatrao jednom od svojih najvažnijih zadaća, kao i nesebično dijeljenje znanja. Tako se znanje umnožava, a onaj koji dijeli ne postaje siromašniji, već neizmjerno bogat. To su bile riječi koje je često ponavljao.
Pored rada na Zavodu, najintenzivnije razdoblje mojeg učenja od profesora Rukavine bilo je za vrijeme prorektorskoga djelovanja tijekom devetogodišnjega mandata. Valjalo je tada razviti razne načine djelovanja u upravljanju sveučilištem, transformaciji i modernizaciji sveučilišta koju starija generacija nije željela, a okruženje nije razumjelo, nalaženje puteva u nefleksibilnom administrativnom aparatu države, djelovanje u političkoj areni, prilagođavanje hrvatskom putu prema Europskoj uniji…. Valjalo se prilagoditi globaliziranom svijetu koji se ubrzano mijenja i ubrzanim generacijskim promjenama koje je potaknula internetska i tehnologijska revolucija.
Nakon što je prestao biti rektor, profesor Rukavina postao je professor emeritus. I dalje je ostao neumoran i nezaustavljiv te s uhvatio rada na Zavodu za kliničku i transplantacijsku imunologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i to organiziranjem velikog broja simpozija i tribina, kako bi pomogao okupljanju riječke medicinske zajednice i oblikovanju ideje sveučilišne bolnice. Naš zadnji razgovor prije 15 tak dana bio je kako organizirati veliki okrugli stol o pandemiji i kako okupiti ljude koji mogu doprinijeti boljem društvenom odgovoru na pandemiju.
Životnu radost i snagu davala mu je obitelj i njihova planinska oaza – mala vikendica u Fužinama s romantičnim pogledom na jezero Bajer i planine. Tamo je često okupljao ne samo članove svoje šire obitelj, već i svoje suradnike.
Želim istaknuti nekoliko poruka koje je uvijek ponavljao: prvo – znanost nije lokalna, znanost je globalna; drugo – svaki se pošteni rad isplati i bit će prepoznat i adekvatno nagrađen i treće – za znanost je, pored ljudi, potrebno osigurati barem pristojnu infrastrukturu i globalnu povezanost te kretanje ljudi i ideja. Profesor Rukavina bio je gospodin ‘staroga kova’ i svakom je događaju kojem ne prisustvovao, kao i osobi s kojom je radio, nastojao dati dignitet. Bio je jednostavan čovjek, pravi prijatelj i mudar učitelj mnogima od nas, kao i iznimno pažljiv suprug, otac i djed.
Posljednje zbogom, dragi profesore!
Za riječ se javilo i još troje ljudi iz auditorija.
Raniji gradonačelnik Rijeke mr. sc. Vojko Obersnel kazao je:
Upoznao sam profesora Rukavinu kada sam se 1981. godine zaposlio na Medicinskom fakultetu kao asistent. Fascinirala me energija i vizija prof. Rukavine, kao i njegov preda rad znanosti i edukaciji. Smatrao je da je edukacija iznimno bitna, ali ne samo edukacija studenata, nego i stalno educiranje nastavnika i suradnika. Surađivali smo godinama kasnije, dok sam bio gradonačelnik i sanjali o novom kampusu na Trsatu. Uspjeli smo zajedničkim snagama uvjeriti vojsku da se odrekne vojarne u korist akademske zajednice. Naše su se vizije ostvarile. Njegovu politiku otvorenog, europskog sveučilišta nastavio je kasnije provoditi rektor Lučin, a danas rektorica Prijić Samaržija. Uz sve svoje iznimno brojne društvene i poslovne dužnosti, nikada nije zapostavio znanosti i znanstveni rad i svoj izvorni poziv znanstvenika. Bila mi je iznimna čast poznavati ga.
Javila je za riječ i još jedna od ‘učenica’ akademika Rukavine – prof. dr. sc. Anđelka Radojčić Badovinac, ranija dugogodišnja pročelnica sveučilišnog Odjela za biotehnologiju:
Akademik Rukavina osnovao je naš Odjel i počeli smo 2009. s 2 zaposlenika. Danas imamo 61 zaposlenika i respektabilna smo institucija u Hrvatskoj i šire. Surađivala sam s uvaženim akademikom još od 1983. godine i gledala kako izgrađuje ne samo zgrade, objekte, već i ljude, potpune, znanstvenike i građane. Divili smo mu se i gotovo mu zavidjeli na neiscrpnoj energiji koja nikada nije popustila. Uz sav je taj trud i rad uvijek ostao topla, prisna osoba. Bio je tvorac misli budućnosti. Ponosni smo njegovom ostavštinom.
Dr. Leonardo Bressan, predsjednik Koordinacije hrvatskih liječnika obiteljske medicine za PGŽ, također učenik, ali i susjed akademika Rukavine rekao je:
Odrastao sam u Dežmanovoj, u centru Rijeke i sjećam se još iz djetinjstva profesora Rukavine, koji se zračio nekim ‘prirodnim’ autoritetom. Kasnije sam, kada sam bio njegov student, shvatio da taj autoritet proizlazi iz njegova predanog rada i nepresušnog znanja. Svaki naš susret, bilo na Fakultetu ili na ulicu, produbljivao je moje poštovanje prema njemu. Imali smo sreću što je on bio naš učitelj, jer se svakome studentu obraćao s poštovanjem te nas učio kritički i konstruktivno razmišljati, uvijek otvorenog uma.
Po završetku komemoracije cijenjeni su se uzvanici imali prigodu upisati u knjige žalosti Sveučilišta u Rijeci te Medicinskog fakulteta.
