Rajku Grliću počasni doktorat

Platon je svoje dijaloge naslovljavao imenom glavnog lika u dijalogu i vrlinom o kojoj je bilo riječ u dijalogu. U tom pristupu nalazim inspiraciju, daleko od pretenzije da se uspoređujem s velikim filozofom, nazvala bih ovaj svoj govor ”Rajko Grlić ili o etičnom patriotizmu”. Patriotizam je etičan i vrlina kada stav o važnosti i dobrobiti vlastite zemlje i njezinih ljudi nije u suprotnosti s univerzalnim moralnim vrijednostima. Nije etičan i nije vrlina kada favorizira jednu naciju, zemlju ili rasu, nije etičan kada  napušta ideju da je moral jedan i univerzalan za sve i da ne postoje nacionalni morali. Patriotizam je etičan ili vrlina kada se dobrobit vlastite zemlje stavlja u vezu s onim ispravnim i dobrim, koje se nastoji promicati i kojem se nastoji doprinijeti. Nije etičan i nije vrlina kada slavi dobro, ali i opravdava zlo – ako je učinjeno od ili u ime vlastite države. Etični patriotizam se naziva etičnim, kako bi se naglasila razlika od nacionalizma koji se lažno predstavlja kao patriotizam. Vjerujem da već u ovom opisu prepoznajemo Rajka Grlića. Od osamdesetih godina prošlog stoljeća vode se debate, vrlo sofisticirane, o pojmu patriotizma i mnogo je različitih teorija o patriotizmu. Naravno, nije niti vrijeme, prigoda ni mjesto da ih elaboriramo i kontra-pozicioniramo. Postoji, međutim, značajan konsenzus najvećih umova o nekoliki točaka. Lord Acton, povjesničar, jedan od najvećih erudita 19. st. U svojim ‘Esejima o slobodi i moći’, napisao da je nacionalizam afekt koji ima rudimentarno prirodno podrijetlo. Nasuprot tome, patriotizam pripada razumu, svjesnosti o našim moralnim dužnostima prema političkoj zajednici. Slično, književnik George Orwell je u svojim ‘Bilješkama o nacionalizmu’ identificirao nacionalizam kao agresivan, i uvijek vezan uz želju za moći i prestižnom za svoju naciju, i indirektno time i za sebe. Nacionalizam uvijek ima dvostruke moralne standarde – jedne za svoje, druge za ostale, jer pretpostavlja da interesi države smiju nadvladati moralna razmišljanja. Naprotiv, etični patriotizam je etički univerzalizam, prema kojem je moral jedan za sve, a vrijednosti univerzalne. Ukratko, patriot je uistinu patriot kada je etičan, i  kada želi da njegova država i njegovi sugrađani žive u skladu s moralnim vrijednostima i pravednosti, razumijevajući sto je sloboda, jednakost i ljudska solidarnost – koja je i najvrijednije kada se pokazuje prema nepoznatima i udaljenima,  jednako kao i prema svojima. Rajko Grlić je etični patritot. Sav ovaj podulji uvod je bio neophodan da prepoznamo Rajka Grlića – ne samo kao osobu koja ima ogromnu strast i ogroman talent za filmsku umjetnost i edukaciju, talent za pisanje, pričanje priča  i mnoge druge talente –  već primarno  kao patriota. Etičnog, naravno. Koji više od 50 godina snima sjajne filmove koji čine zemlju koju predstavlja umjetnički prepoznatljivom; zemljom koja ima filmove, redatelje i kulturu koja je međunarodno prepoznata i respektirana. Koji je više od 30 godina eminentni profesor na sveučilištima u SAD, ali se svake godine vraća u Zagreb, Istru, Rijeku i pokreće škole, festivale, majstorske radionice koji kultiviraju najviše umjetničke standarde. Koji razumije da čin intelektualne odgovornosti podrazumijeva obranu univerzalnih moralnih vrijednosti, a ne partikularnih i prigodnih. Koji razumije da je najbolji etički patriot istovremeno i građanin svijeta jer ljudska solidarnost ne prestaje na granicama vlastite zemlje. Koji razumije da je najviše postignuće javnog intelektualca kritičko mišljenje i djelovanje koje nastoji ispravnom i dobrom za svoju zemlju i svoje ljude. Koji u najboljoj maniri vrhunskog umjetnika ustrajno i hrabro pokušava obraniti i sačuvati kulturnu baštinu svoje zemlje upozoravajući kako se filmska građa ne digitalizira već prepušta zaboravu, a zapravo nečinjenjem namjerno briše. Rajko Grlić je etički patriot jer na sebi svojstven način vjeruje da se njegov  autentični moralni integritet ne može oblikovati prema potrebama ove ili one vlasti – a kojemu su to prenijeli  njegovi roditelji, veliki hrvatski filozof Danko Grlić i vrlo posebna žena Eva Grlić, koja je napisala jednu od najpotresnijih knjiga o zaboravu ‘Sjećanja’, i koji su i sami bili etički patrioti, boreći se najprije u II. svjetskom ratu za slobodu i ideale jednakosti i pravednosti, a zatim robijajući u najgorim Jugoslavenskim logorima kako bi obranili te iste  moralne vrijednosti. Rajko Grlić je etički patriot, jer je svoj ogromni talent i integritet stavio u službu odvažne borbe za najviše moralne i umjetničke standarde u svojoj vlastitoj zemlji. Mnogi bi Rajka Grlića radije povezali s vrlinom kreativnosti, duhovitosti, pravednosti, samosvojnosti, mudrosti, radoznalosti i sve poveznice možda bi bile i opravdanije, jer je Rajkova osobnost i karijera prebogata i višedimenzionalna. Iako je Rajko za života postao nedodirljiv i nitko mu ništa ne može, kako je nedavno napisao jedan naš književnik povodom projekcije zadnjeg filma, dijelim ovdje sa svima vama zadovoljstvo činjenicom što smo prepoznali našu akademsku dužnost valoriziranja jedne jedinstvene karijere i jedinstvene osobnosti i jednog posve autentičnog etičnog patriotizma. Osobita mi je čast i zadovoljstvo što je Sveučilište u Rijeci dodijelilo vrhunskom umjetniku i etičnom patriotu Rajku Grliću počasni doktorat, zaključila je rektorica Prijić Samaržija.

Govor prof. art. dr. h. c. Rajka Grlića također donosimo integralno:
Želim zahvaliti Sveučilištu u Rijeci na ovom, za čovjeka iz filma, neobičnom priznanju. Pogotovo što ono dolazi iz ruku rektorice Prijić Samaržije, žene koja je ovo Sveučilište digla i dalje diže daleko iznad osrednjosti naših sveučilišta. Jer ona su, barem se tako čini meni kao profesoru s drugog kontinenta, u svojoj dodvornosti politici zaboravila da moraju braniti svoju autonomiju, biti bastioni slobode i neovisne misli, istraživački centri koji pokreću zemlju. Spadam u masu onih koji se, kada dođu u neke ozbiljne godine, počnu zanovijetati i zgražati se nad svijetom i vremenom u kojem žive. To pogotovo vrijedi za one nesretnike koji se bave nekim oblikom kreacije. Moj otac, filozof, estetičar, svoje zgražanje nad sudbinom kreacije, formulirao je ovako: ”Kako da se nađe smisao umjetnosti u vremenu koje odbacuje i samo pitanje o smislu. Vremenu krize u kojem čovjek možda više nego ikada naprosto živi, totalno preokupiran jednom općom, hladnom racionalnom tehničkom i međuljudskom strukturom, koja je ne samo neprijateljska, već (što je mnogo gore) bitno ravnodušna prema svakoj misaonoj ili osjećajnoj vlastitosti, svemu što nije neposredno upotrebljivo, korisno, funkcionalno. U takvu vremenu zaborava ljudskog, u kojem se sve više zaboravlja i sam taj zaborav, pitanje o smislu umjetničkog još je besmislenije i od same tzv. umjetničke proizvodnje. Obitelj u kojoj sam odrastao imala je veliko poštovanje prema umjetnosti, točnije rečeno prema svakom kreativnom umijeću, bilo ono kovačko ili slikarsko, šnajdersko ili pjesničko. Uvertira 1812. Petra Ijliča Čajkovskog posvećena je ruskoj pobijedi nad Francuzima. To je dosta patetičan komad muzike koji, prema vlastitom priznanju, ni sam autor nije pretjerano volio. I za mog oca to je bilo prepompozno, ali kad bi Uvertira zasvirala na radiju, pozvao bi me da je zajedno slušamo. Pri tome bi paralelno s muzikom slagao priču:  „Sada Francuzi napreduju,  čuješ, Rusi ih uvlače u zamku, no Napoleon ne odustaje, duboki je snijeg…“  Ili kada bi u kuću donio neku novu Skirinu monografiju, Renoarovu na primjer, posjeo bi me i pokazao sliku ljetnog ručka uz rijeku. Prst bi stavio na mladu damu s bijelim šeširom i rekao: „Vidiš, izgleda kao da razgovara sa svojim psićem, ali zapravo koketira s mladićem nasuprot. Njezin dečko to očito ne primjećuje. Izgubit će je…“. Tako su se u našoj kući za manje-više sve što se slušalo ili gledalo, za sve što se pamtilo i što se očekivalo, pričalo priče.  I to dobro pričalo jer su mi i majka i otac bili sjajni pričači. Vjerojatno sam se tako, zahvaljujući njihovoj nepažnji, i ja zarazio pričanjem priča. Doktori, ne počasni poput mene, već oni pravi, ozbiljni, koji su u znoju lica svog zaradili doktorate, kažu da virus kada jednom uđe u tijelo iz njega zapravo nikada i ne izlazi. Može se prikrasti, može se praviti da ga nema, ali uvijek je spreman da ponovo krene u borbu. To se događalo i meni s pričama. Bili su trenuci kada sam čvrsto odlučio, kao na primjer devedesetih, da ih neću pričati jer nisam u tome vidio više nikakvog smisla, ali one su, i mimo moje volje, opet počele navirati. No ostavimo ta mutna vremena iza nas i dozvolite mi da se još jednom vratim na početak. Za mene, klinca rođenog koncem prve polovice dvadesetog stoljeća, film je bio jedini ozbiljni medij pomoću kojeg je valjalo pričati priče. U taj spoj grčke tragedije i cirkusa koji u tami kinodvorana s velikog ekrana tjera ljude da se smiju i plaču, ponekad istovremeno, zaljubio sam se vrlo rano, još dok je film bio u punom sjaju svojih najboljih godina. Danas, kada je na zalazu, kada poput starog mađioničara gubi magičnu moć, kada njegova priča miriše po kraju, osjećam veliki ponos što sam bio maleni dio tog barnaumovskog svijeta. No film, onaj u koji sam ja ušao, polagano nestaje. Momentalno pokušava preživjeti  nepodnošljivu lakoću kablovskog konzumiranja, taj „Mc’Donaldski Fast Movie“ tretman, ali bojim se da ni to neće dugo trajati. Jer gubitkom kina, iz kojeg je na putu da bude potpuno izbačen, i u kojem još jedino preživljavaju holivudski blockbusteri, film je ostao uskraćen za kolektivno gledanje, jedan od osnovnih alkemijskih sastojaka svoje magije. Točno prije 60 godina prvi put sam filmom ispričao priču. Malim amaterskim filmom od pet minuta. Zadnji, u obliku igranog filma, završio sam prije nekoliko mjeseci i on će u svoj kino život, jedini pravi život filma, krenuti sutra upravo iz ovoga grada. Sve te priče, i snimljene i nesnimljene, bile su za mene jedna velika igra pomoću koje sam unosio red u nered svog života, objašnjavao sebi neobjašnjivo, pokušavao ne zaboraviti tko sam i gdje sam.  Tu se vraćam na zaborav, riječ koju je moj otac nekoliko puta ponovio u odlomku koji sam vam pročitao. Priče kojima sam ostavljao trag pored mog krivudavog puta, bile su i ostale moje jedino oružje u borbi protiv tog zaborava. No u tome su mi se potkrale 3 greške. Prva je da sam uronio u filmski svijet ne shvaćajući da je u njemu za pričanja priča potreban novac i da on, priznali mi sebi to ili ne, dosta okrutno određuje granice naših snova. Kada sam, više podsvjesno no svjesno, shvatio o čamu se radi, odlučio sam svoje priče umatati u tzv. „male filmove“ jer jedino su oni u svom nastajanju mogu proći ispod radara politike i novca. Odlučio sam se dakle za ono što se zove low budget hand made movies, za malu kućnu radinost koja pruža osjećaj slobode koji ponekad skupo košta. Druga greška je ta da sam priče pričao u slikama, na filmskoj traci, na celuloidu na kojem slika ima svoj određeni vijek trajanja. I kada on istekne, negdje nakon četrdeset pedeset godina, slika prvo gubi boju, postaje blijedo crvenkasta da bi nakon toga polagano ali sigurno zauvijek nestala.  Iza nje ostaje samo prozirni i lako zapaljiv celuloid. Svijest o tome me vjerojatno i natjerala da na svijetlo dana iznesem „Neispričane priče“ u nadi da će barem na papiru nešto od njih preživjeti. Treća zapravo i nije moja greška. Radi se o mjestu rođenja. U civiliziranim zemljama, onima koje drže do sebe, točnije u svim zemljama Europske Unije pa čak i u svim balkanskim, u koje mi rado ne bismo spadali, postoji samostalna institucija čiji je primarni zadatak da filmove otmu zaboravu. To što je za knjige Nacionalna biblioteka, za film je Nacionalna kinoteka. Institucija koja ima svoje dvorane, svakodnevne filmske programe, koja sustavno restaurira filmove, obilato se bavi izdavaštvom, pedagoškim radom i time brine da nove generacije ne zaborave što su radili oni prije njih. Jer filmovi ne nastaju iz zraka, iz vakuuma, oni se uvijek, htjeli to mi ili ne, svjesno ili nesvjesno, nadovezuju na one napravljene prije njih. Kada taj imaginarni kontinuitet ne postoji, čitava kinematografija, poput naše, lebdi u vakuumu. Mi takvu Kinoteku nemamo. Jedina smo zemlja u europskom i balkanskom svijetu  u kojoj je vlast odlučila da nam to ne treba. Ali “da se Vlasi ne dosjete“ Kinotekom su proglasili malen dio unutar Državnog Arhiva koji jednostavno i da hoće ne može glumiti pravu Kinoteku. Zašto to čine? Zato jer bez ozbiljne Kinoteke, država i u tako malom i njoj nevažnom segmentu kao što je film, lakše provodi politiku zaborava. Valja imati na umu da su svi filmovi do 1990. u Hrvatskoj snimljeni na filmskoj traci. A ti filmovi iz „onog režima“, dobri kao i oni manje dobri, svjedoci su jednog vremena. Nema točnijih svjedoka od njih. Oni jasno govore kako su ljudi živjeli, kako su komunicirali, što ih je brinulo, što su jeli i pili, kako su se oblačili. Kad ubiješ takvog svjedoka, puno se lakše falsificira prošlost. Uz to njih, da bi ih se zaboravilo, ne treba rušiti dinamitom, poput onih tri hiljade spomenika koji su slavili pobjedu nad fašizmom. Filmovi će, ako ih se planski pusti na miru, nestati sami od sebe. Navikli smo da svakih pedesetak godina na ovim prostorima dolaze novi koji, da bi uspostavili apsolutnu vlast, moraju prije svega poništiti prošlost. Dakle ovi naši današnji nisu prvi koji su se dosjetili da je zaborav snažno političko oružje, ali su, valja im to priznati, u brisanju i prekrajanju prošlosti do sada najbeskrupulozniji. Polagano privodeći kraju ovo staračko brundulavanje, moram još samo kazati da je očeva skepsa prema vremenu zaborava, prema vremenu koje nije imalo razumijevanja, pa ni potrebu za umjetnošću, bila relativno blaga prema mojoj današnjoj skepsi prema onome što nas ovdje okružuje. Jer mi živimo u društvu zaborava koje je umjetnost i kulturu svelo na razinu minimalne nužde, na smokvin list, društvu koje na svim razinama, od škola pa nadalje, uspješno njeguje klerikalizam i žestoki antiintelektualizam, u zadnje vrijeme čak i otvoreno ustaštvo. A time i prezir prema svemu što se opire zaboravu, postavlja pitanja a ona, kao što znamo, leže u srži svakog stvaralačkog čina, svake kreativnosti. Istovremeno, sve je manje ljudi koji viču da je car gol. Glasni intelektualci kao da nestaju s obzora. Gdje su u istinu zaljubljeni ti brojni hrvatski akademici, akademski građani, akademske zajednice? Gdje su ti Don Quijotei u borbi  protiv zaborava? Moramo biti svjesni da je naša sveopća šutnja veliko ohrabrenje zaboravu. Srećom, imamo nekoliko hrabrih, pametnih i uz to, što je vrlo važno u borbi protiv zaborava, duhovitih novinara, pisaca i povjesničara. To je daleko od nužno potrebne kritičke mase, ali da i njih nema, politički pauci bi zaista nebo premrežili. Na kraju, da napokon skratim, moram priznati da nisam požalio ni dana boravka u tom cirkusu zvanom „Svijet filma“. Dapače, imao sam ogromnu sreću da život provedem u igri i da živim od te igre. Hvala ti, Ana, na žrtvi i pomoći da to bude naš život. I tom zahvalom bih trebao završiti, ali kako dobri filmovi često imaju dva kraja, pokušat ću dodati još jedan. Kao netko tko dugo boravi u Americi koja je, kao što nam to njihovi filmovi jasno govore, opsjednuta sretnim krajem, jednostavno ne mogu završiti u tako pesimističnom tonu. Točno je da očajavam nad situacijom, ali istovremeno se neizmjerno veselim svakom trenutku u kojem mogu pričati priče. Jer priče, koje u nama čuvaju prošlost, vječno će trajati bez obzira na društvene režime i države. One će se pričati i slušati na svim postojećim i još nepostojećim  nosačima, odlazit će se s njima u grob i uz njih će odrastati novi naraštaji. One su, usprkos svim pokušajima zaborava, bile i one će biti jedini trag našeg postojanja. Zato ih je tako važno pričati, zapisivati, snimati. Ovim naglim, i što bi kritičari rekli podosta nategnutim happy endom,  želim vam zahvaliti na strpljenju. I ne zaboravite; Ars je Longa, a Vita je Brevis, ne obrnuto.