Društvo može napredovati samo ako je otvoreno prema različitosti
Apsolvent Kulturalnih studija Tino Vodanović trenutno piše diplomski rad na temu nastajanja invaliditeta kao društvenog konstrukta. Kroz cijelo svoje obrazovanje, od dolaska na fakultet, bavi se istraživanjem fenomena invaliditeta i načina na koji invaliditet utječe na osobe s invaliditetom, ali i na društvo, a u svom radu proučava pojmove mikroagresije, ableizma i dihotomije inkluzija-ekskluzija
Tino Vodanović apsolvent je Kulturalnih studija na Filozofskom fakultetu riječkog sveučilišta, voditelj je Ureda za studente s invaliditetom Studentskog zbora Sveučilišta u Rijeci i predstavnik studenata u Savjetu Ureda za studente s invaliditetom Sveučilišnog savjetovališnog centra. Trenutno piše diplomski rad na temu nastajanja invaliditeta kao društvenog konstrukta pod mentorstvom doc. dr. Sarah Czerny. Razgovarali smo s njim o njegovom privatnim i akademskim interesima.
U svom diplomskom radu baviš se nastajanjem invaliditeta kao društvenog konstrukta, odnosno idejom kako invaliditet nastaje društvenim međudjelovanjem. Kako si se odlučio pisati baš o tome?
– Kroz cijelo svoje obrazovanje, od dolaska na fakultet, bavim se istraživanjem fenomena invaliditeta i načina na koji invaliditet utječe na osobe s invaliditetom, ali i na društvo. Razlog tome je što i sam pripadam spomenutoj marginaliziranoj društvenoj skupini, a i jedna je od okosnica britanskih Kulturalnih studija briga za marginalizirane društvene skupine čijoj tradiciji pripadaju i Kulturalni studiji u Rijeci. Dolazak na Sveučilište u Rijeci, odnosno upoznavanje i interakcija s prijateljima i profesorima potaknula me da sam sebe počnem prihvaćati kao osobu s invaliditetom, ali i na prihvaćanje invaliditeta kao takvog, a potaknulo me i pitanje kako bih ja kao pojedinac mogao utjecati na promjenu društvene percepcije osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, odnosno kako općenito utjecati na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Također, kroz svoj akademski rad i djelovanje došao sam do zaključka da je invaliditet društveni konstrukt, da nastaje interakcijom osoba s i bez invaliditeta i zapravo se iz te ideje rodila ideja za konkretnom temom mog diplomskog rada.
Promjena paradigme
Koja je konkretna tema tvog diplomskog rada?
– U svom diplomskom radu »Making of disability« se bavim, odnosno proučavam pojmove mikroagresije, ableizma (diskriminacije na temelju sposobnosti) i dihotomije inkluzija-ekskluzija. Ono što mislim, pogotovo kada se kod nas govori o inkluziji, jest da je pojam kao takav a priori shvaćen kao pozitivan. I vrlo malo se govori o smjernicama i preduvjetima koji su potrebni da bi sam proces inkluzije, bilo da je riječ o osobama s invaliditetom ili drugim marginaliziranim skupinama, bio uspješan. Tu kao društvo puno kiksamo. Da bismo promijenili cijelu paradigmu, smatram da je potrebno otpustiti stari način i pokušati postepeno prigrliti novi, za što je određena vrsta eksluzije potrebna. O tome se ne progovara previše, a mislim da je jako bitno za poboljšanje percepcije osoba s invaliditetom i cjelokupnog društva.
O kakvoj promjeni paradigme govoriš?
– Da promatramo ljude kao ljude, da osobe ne gledamo kroz pomagala, njihova fizička stanja, načine na koje se njihova stanja manifestiraju. Mislim da za svaku osobu, bez obzira na konkretno oštećenje ili stupanj invaliditeta, postoji način na koji može pridonijeti društvu i biti društveno korisna. Samim time osoba jednostavno postaje zadovoljnija. Smatram da je to ključ i prvi korak u promjeni te paradigme. Isto tako, prema mojem mišljenju, potrebno je uvesti sustavnu edukaciju građana o potrebama marginaliziranih skupina i njihovim sposobnostima i obvezama da bismo se mi kao zajednica bolje razumjeli. Na taj način bismo mogli efikasno napredovati. Kada govorimo o staroj i novoj paradigmi, kad se spomenu osobe s invaliditetom, kod nas je uvriježeno mišljenje da pomislimo na prostornu pristupačnost i arhitektonske barijere koje čine velik dio problema osoba s invaliditetom, ali smatram da postoje stvari koje prethode arhitektonskim barijerama. To je vrh sante leda koji je najvidljiviji, a i ostalim aspektima je potrebno pridati više pažnje.
Ableizam i mikroagresija
Kojim aspektima?
– Recimo, gotovo se uopće ne govori o ableizmu i mikroagresiji. Smatram da ih je potrebno naglasiti jer su vrlo česti kada je riječ o osobama s invaliditetom i pripadnicima ostalih marginaliziranih skupina. Ableizam je diskriminacija i socijalna predrasuda prema osobama s invaliditetom na temelju uvjerenja da su osobe bez invaliditeta superiorne. Mikroagresija i diskriminacija na temelju sposobnosti su međusobno povezane u smislu da ljudi često u najboljoj namjeri žele nekome pristupiti ili upute određeni komentar koji zapravo može biti neprimjeren. I to je povezano i s percepcijom o kojoj sam ranije govorio jer često se događa da svi mi prosuđujemo osobu na temelju onoga što vidimo i samim time postoji vrlo velika vjerojatnost da je na određeni način diskriminiramo. Taj način često nije vidljiv na prvi pogled, već ga je potrebno dekonstruirati. Bez obzira što se radi o diskriminaciji koja se odvija na nesvjesnoj razini, treba o tome progovarati jer nitko od nas nije imun na diskriminaciju. Jednostavno je potrebno da svatko od nas pojedinačno radi na sebi da bi mogao utjecati na te diskriminatorne obrasce ponašanja koji su često nenamjerni i u najboljoj namjeri. Pojam mikroagresije je teško definirati kao takav budući da je riječ o vrlo intimnoj i individualnoj stvari, u smislu da neki komentar ili aktivnost koju određena osoba smatra mikroagresijom, za drugu osobu to ne mora biti. Naime, meni se zna dogoditi da mi ljudi pristupaju želeći se samo upoznati ili me pozdraviti, gladeći me po glavi. Mislim da je to ponižavajuće. Kada pristupamo osobama s invaliditetom, ponašajmo se i razgovarajmo s njima kao s bilo kojom drugom osobom, bez tepanja, sporog govora, izbjegavanja riječi kao trčim, žurim, vidimo se i slično.
Dobar smjer Sveučilišta
Kako vidiš da se Sveučilište razvija po ovom pitanju? Koje bi promjene htio vidjeti na Sveučilištu ili u društvu?
– Kao društvo jedino možemo napredovati ako budemo što više otvoreni prema svim oblicima različitosti i podržavamo jedni druge. Naše sveučilište ide u vrlo dobrom smjeru kada su u pitanju ideje otvorenosti, promicanje različitosti i inkluzivnih praksi. Definitivno mogu reći da sam dolaskom na Sveučilište u Rijeci tek upoznao i stekao svoje uzore, zbog ozračja na Sveučilištu i Odsjeku za kulturalne studije koje je bilo poticajno. Mogu reći da su mi uzori bili i prijatelji i određeni djelatnici Sveučilišta, prvenstveno iz razloga što su me upravo oni potaknuli na razmišljanje o invaliditetu i promjeni percepcije samoga sebe. Bilo bi dobro kada bi se moglo formirati sveučilišno tijelo koje bi sačinjavali pripadnici raznih marginaliziranih skupina s ciljem progovaranja o potrebama svake marginalizirane skupine i predlaganja zajedničkih promjena, odnosno osmišljavanja ideja za poboljšanje kada je riječ o pitanjima o kojima smo svi složni. Mislim da je to za početak dobro. Bilo bi dobro i da je Sveučilište arhitektonski prilagođenije, ali bih naglasak stavio na uključivanje pripadnika različitih marginaliziranih skupina jer svaka osoba gleda na istu ili relativno sličnu stvar kroz vlastitu prizmu i, kad se sve te prizme spoje, nastaje jedan melting pot iz čega se zaista sjajne ideje mogu izroditi. Generalno se kod stvaranja politika trebaju uzeti u obzir mišljenja i glas marginaliziranih skupina u najširem smislu riječi, što uključuje i osobe s invaliditetom. Što se tiče politika na nacionalnoj razini, trebamo biti malo osjetljiviji i prijeći s riječi na djela u većem omjeru.
Koji su tvoji planovi za budućnost?
– Sad sam trenutno fokusiran na pisanje diplomskog rada, ali u svakom slučaju bih se volio baviti istraživanjem invaliditeta kao društvenog fenomena i povezivati ga s ostalim marginaliziranim društvenim skupinama, odnosno njihovim pravima, poput prava žena, LGBTQA+ zajednice, sve to u nekakvoj nadi za kreacijom boljeg i otvorenog društva.
(s Tinom razgovarala: Sandra Nuždić)
Novi list, Vox Academiae, petak, 21. svibnja 2021.